Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov

Nadajući se da smo već duboko ušli u korizmeni duh i da smo dopustili da nas ljubav Duha Svetoga zapali za Božje stvari, tada sa sigurnošću možemo reći da je korizma vrijeme milosti kako za pojedinca, tako i za cijelu Crkvu, župe, obitelji. Vrijeme milosti u kojemu se Bog na poseban način želi približiti čovjeku. Zbog toga ga Bog poziva da promjeni smjer, da se obrati.

Kao što znamo, sredstva obraćenja sadržana su u evanđelju, a sveci nas neumorno uče da se Božja obećanja izvršavaju samo ako smo spremni ići putem obraćenja. To znači da treba ići k Isusu, tražiti Ga, žudjeti Ga, moliti Ga, upoznati Ga. Kako možemo to ostvariti? Prvenstveno kroz Njegov život, razmišljajući o Njegovom životu. Upitati se što me to dovodi do spoznaje Njegovog života. A iskustva Božjih ljudi nas uče da se trebamo odreći samih sebe i naših „vjerovanja“ da bismo usvojili duh poniznosti Isusa Krista – kako bismo došli do cilja.

Više puta i na različite načine spominjao sam ta, a mislim da nikada nije dosta, osnovna sredstva našega spasenja i posvećenja, koja su nam neophodno potrebna da bismo došli do iskustva Boga. To su sveta Misa (često pričešćivanje), ispovijed (ako treba i svakodnevna, osobito kada se želimo osloboditi većeg grijeha ili nekakve navezanosti ili ovisnosti), post i pokora, razne vrste molitve (ja bih preporučio razmišljati o Isusovom životu i Marijinim krepostima, moleći svetu krunicu) itd. I to su sredstva da bismo mogli otkriti pravo lice Božje.

Možemo se upitati zašto Bog ne udjeljuje velike milosti. Odgovor bi mogao biti zato što ne vidi ozbiljnost s naše strane. Ne mogu se ostvariti i obistiniti Njegove riječi: „Ako stavite Mene na prvo mjesto u vašem životu, tada će vam se sve ostalo nadodati“, ako mi nismo odlučni i spremni prihvatiti put koji nam je On zacrtao. A to je put križa, pokore i vjere.

 

Neprestana borba za dobro

Jučer, kao i danas, čovjek je suočen s borbom. Ovdje ne govorim o borbi u kojoj se svaka obitelj treba boriti da bi osigurala krov nad glavom, da bi djeci podarila bar nekakvu svijetlu budućnost. Niti želim razmišljati o mukama koju kršćani vjernici moraju prolaziti s napastima koji dolaze od mrzitelja ljudske duše.

Prvenstveno želim naglasiti onu borbu koju svaki od nas treba proći u dubinama srca, borbu s vlastitim grijehom i strastima. U toj borbi, ako nismo odlučno spremni proliti vlastitu krv i trpjeti sve za Krista, izgubit ćemo vjerski, nacionalni i obiteljski identitet. Tada će duh ovoga svijeta lako početi dominirati ljudskim razumom, upravljajući njime kako mu se prohtije. A čovjek neće imati snage oduprijeti mu se, postat će rob mudrosti ovoga svijeta. I u tu „ovisnost“ tonut će sve dublje i dublje. I ne treba se zavaravati da se ne upada u taj ideološki žrvanj tame i sljepoće.

 

Novi život u Bogu

A Bog više od svega želi prijateljstvo s čovjekom. Korizma nam je upravo dokaz te brige Boga za čovjeka. Zbog toga nas neprestano poziva na obraćenje, na pokajanje, na činjenje pokore i na neprestanu molitvu. Samo tako ćemo uspjeti pročistiti se od onoga duha koji nam misli opterećuje, koji nas plaši i baca u beznađe, koji nas umara i optužuje, koji nas udaljava od Istine. A Bog nam želi dati Svetoga, svoga Duha, da bi ispunio ono obećanje dano vjernim dušama: „Što oko ne vidje, uho nije čulo a srce nije osjetilo, to je Bog namijenio onima koji ga ljube“. Samo po Duhu Svetomu postajemo sposobni vidjeti duhovne stvarnosti i dinamike Kraljevstva Božjega.

 

Vjerovati Bogu više nego sebi

Čitajući Knjigu Postanka čujemo kako Bog upućuje Abrahamu sljedeće riječi: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati“. Istina je, i ovdje se nećemo zadržavati na analizi, kako je Abraham učinio veliki povijesni korak izbavljajući izraelski narod iz ropstva. Ali ja bih želio samo natuknuti ono što je Abraham morao proživjeti u svom srcu kada je čuo zapovijed Božju i što je to značilo za njegov duhovni život.

Upravo zato što Bog poznaje ljudsko srce upućuje te riječi Abrahamu, spominjući, kako navodi Sveto pismo, dvije vrste zemlje. Prva je, „tvoja zemlja, zemlja tvog zavičaja, dom tvoga oca“, a druga „zemlja koju ću ti ja pokazati“. Prva je zemlja sigurna, znana, zemlja u kojoj nam je dobro biti, dom oca i majke. Ponekad ta vrsta zemlje može predstavljati nepotrebnu pasivnost u duhovnom životu.

Zbog čega nas Bog poziva da idemo korak dalje. U drugu vrstu zemlje koja je u suprotnosti s onom prvom: nepoznata, daleka, trnovita i nesigurna. Sigurno da nije lako napustiti sve svoje i krenuti u nepoznato. Još teže je napustiti sav onaj „višak“ u našem srcu koji ne pripada Bogu. To mogu biti grijesi, navezanosti, strahovi pa čak i oni duhovni darovi koje znamo pripisati sebi, „kradući“ ih Bogu, upadajući tako u jednu od najvećih opasnosti za duhovni život, a to je duhovna oholost.

 

Ne jednom, nego neprestano uzdizati srce k Bogu i vjerovati Mu

Znajući da nas grijeh udaljava od Boga i čovjeka, da nas egoistično zatvara u nas same i u naš svijet i da nas oholi da se bunimo protiv Boga i čovjeka, tada riječi upućene Abrahamu vrijede i za sve nas. Čineći pokoru i mrtvljenje uspjet ćemo izaći iz nas samih, iz naših lažnih sigurnosti i naših lažnih uvjerenja da bismo mogli rasti kao ljudi i kao vjernici. Tada će naš kršćanski život imati smisla. Zašto? Zato što smo na dan krštenja primili dar vjere i zato što smo pozvani živjeti u vjeri i po vjeri.  A vjera u samoj sebi nije samo jedna naučena stvar, nego ima još jednu veću dimenziju. A to je da u sebi ima mogućnost da raste, da se razvija.

Ona je korak u nepoznato, čin za učiniti. Ne jednom, nego neprestano uzdizati srce k Bogu i vjerovati Mu u svemu onome što nam se događa kroz život. Ovdje prvenstveno mislim na križ, a križ je, mogli bismo reći, svaka odbojnost koju osjećamo u našoj naravi. Ako učinimo taj korak, ili bolje rečeno, te korake, jer ih ima mnogo kroz život, tada ćemo vidjeti i okusiti što znači Božje obećanje dano Abrahamu: „Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati“.

Neka nam Majka Božja pomogne da se odvažimo krenuti putem Abrahamovim, aludirajući naravno na duhovno čišćenje i rast u vjeri. Tako neka bude. Amen.


p Nikola Tandara – Žena vrsna
Foto: Unsplash

p Nikola Tandara
p Nikola Tandara

Rodom je iz Ričica pokraj Imotskog, svećenik monfortanac koji služi Gospodinu kao misionar u Poljskoj. Položen u Marijine ruke, prolazi svijetom želeći po Majci nositi Krista onima koji ga trebaju.