Povijest korizme

povijest korizme

Kakva je povijest korizme?

Korizma je posebno vrijeme molitve, pokore, žrtve i dobrih djela u pripremi slavlja Uskrsa. U želji da se obnove liturgijski običaji Crkve, u Konstituciji o svetoj liturgiji Drugog Vatikanskog koncila je napisano: „U liturgiji i liturgijskoj katehezi treba još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenog vremena. To doba, osobito uspomenom ili pripravom na krštenje te pokorom, vjernike, koji gorljivije slušaju Božju rijeĉ i odaju se molitvi, pripravlja na svetkovanje vazmenog otajstva.“ (br. 109) Riječ korizma je izvedena iz anglo-saksonskih riječi lencten, što znači proljeće, i lenctenid, što doslovno znači ne samo „morska struja uzrokovana Mjesecom“, nego je također bila riječ za ožujak, mjesec u kojem se odvija većina korizme.

Od najranijih vremena Crkve postoje dokazi za neku vrstu korizmene priprave za Uskrs. Na primjer, sv. Irenej († 203. g.) je pisao papi sv. Viktoru I, komentirajući proslavu Uskrsa i razlike između praksi Istoka i Zapada: „Prepirka ne postoji samo oko dana, nego i oko stvarne naravi posta. Neki smatraju da bi trebalo postiti jedan dan, neki dva, neki još više; neki smatraju da njihov „dan“ traje posljednjih 40 sati korizme. Takva razlika u običajima nije nastala u naše vrijeme, nego puno ranije, u vrijeme naših predaka“ (Euzebije, Povijest Crkve, V, 24).

Je li Crkva uvijek obilježavala vrijeme prije Uskrsa?

Kad je Rufin preveo ovaj odlomak s grčkog na latinski, zbog interpunkcije između „40“ i „sati“ činilo se da tekst znači „40 dana, 24 sata na dan“. Važnost odlomka, ipak, ostaje da je od vremena „naših predaka“ – što je uvijek izraz za apostole – postojalo vrijeme 40-dnevne korizmene priprave. Međutim, stvarne prakse i trajanje korizme tada još nisu bili  jedinstveno definirani unutar Crkve.

Vrijeme korizme je postalo bolje definirano nakon ozakonjenja kršćanstva u 313. g. Nicejski sabor (325. g.) je u svojim disciplinarnim kanonima naznačio kako bi svake godine trebalo održavati po dvije provincijske sinode, „jednu prije 40 dana korizme“. Sv. Atanazije († 373. g.) u „Svečanim pismima“ zaklinje svoju zajednicu na 40-dnevni post prije još intenzivnijeg posta u Velikom Tjednu. Sv. Ćiril Jeruzalemski († 386. g.) u svojim „Katehetskim lekcijama“, koje predstavljaju obrazac današnje kršćanske inicijacije, imao je 18 uputa prije krštenja koje je davao katekumenima za vrijeme korizme.

Sv. Ćiril Aleksandrijski († 444. g.) u svojim“Svečanim pismima“ također spominje običaje i trajanje korizme, naglašavajući vrijeme 40-dnevnog posta. Na koncu, sv. papa Leo († 461. g.) propovijedao je da vjerni moraju „ispuniti postovima Apostolsku instituciju 40 dana“, ponovo ističući apostolsko porijeklo korizme. Slobodno se može zaključiti da je do kraja 4. st. postojalo 40-dnevno vrijeme pripreme za Uskrs, i da su molitva i post bili njene osnovne duhovne vježbe.

Broj “40” uvijek je imao posebno duhovno značenje u vezi pripreme

Naravno, broj “40” uvijek je imao posebno duhovno značenje u vezi pripreme. Na Sinaju, pripremajući se za primanje deset zapovijedi: “Četrdeset dana i četrdeset noći boravio je Mojsije tamo kod Gospoda. Nije jeo ni kruha, niti je pio vode.” (Izl 34,28). Ilija je hodao “40 dana i 40 noći” prema Gori Jahvinoj, planini Horeb (drugo ime za Sinaj) (1 Kr 19,8). Ono što je najvažnije, Isus je postio i molio “40 dana i 40 noći” u pustinji prije nego što je započeo svoje javno djelovanje (Mt 4,2).

Nakon što su ustanovljena 40 dana korizme, postavilo se pitanje koliko treba postiti. U Jeruzalemu, primjerice, ljudi su postili 40 dana, od ponedjeljka do petka, ali ne i vikendom; zbog čega je korizma trajala 8 tjedana. U Rimu i na zapadu ljudi su postili 6 tjedana, od ponedjeljka do nedjelje, odnosno uključujući i vikend. Na kraju je prevagnuo običaj posta kroz 6 dana u tjednu, tijekom 6 tjedana, i ustanovljena je Pepelnica kako bi se označio početak od 40 posnih dana prije Uskrsa.

Pravila o postu su se mijenjala. Najprije su se u nekim područjima Crkve u potpunosti suzdržavali od svih oblika mesa i životinjskih proizvoda, dok su neki imali iznimke, primjerice ribu. Sv. papa Grgur († 604. g.) je, pišući sv. Augustinu od Canterburyja, izdao sljedeće pravilo: „Mi se suzdržavamo od mesa i svega što dolazi od mesa, kao što je mlijeko, sir i jaja“.

Današnja pravila posta i nemrsa

Nadalje, općenito pravilo je bilo da osoba može jesti jednom dnevno, navečer ili u 15 sati.

Pravila o korizmenom postu su se također mijenjala. Postepeno su dozvoljeni manji obroci tijekom dana kako bi se moglo imati snage za svakodnevni rad. Dozvoljeno je bilo jesti ribu, a kasnije i meso u sve dane sim Pepelnice i Velikog Petka. Davao se oprost za jedenje mliječnih proizvoda ako je osoba učinila kakvo pobožno djelo, a na koncu je to pravilo potpuno ukinuto (iako, uzdržavanje od mliječnih proizvoda je dovelo do običaja blagoslova uskršnjih jaja i uštipaka na utorak prije Pepelnice)

Korizmeni običaji su se mijenjali tijekom godina; postali su ne samo jednostavni, nego i lagani. Pepelnica i dalje označava početak korizme koja traje 40 dana, ne uključujući nedjelje. Današnja pravila posta i nemrsa su vrlo jednostavna: na Pepelnicu i Veliki Petak vjerni poste (samo se jednom na dan do sita najedu i po potrebi imaju dodatne manje obroke kako bi održali snagu) i ne jedu meso; ostale korizmene petke ne jedu meso. Ljudi se i danas rado „nečega odriču“ za korizmu kao žrtvu (zanimljivo je da postoji izuzeće od odricanja nedjeljom i svetkovinama, kao npr. na sv. Josipa (19. ožujka) ili na blagdan Blagovijesti (25. ožujka)).

Mene su uvijek učili da „ako se nečega odričeš za Gospodina, izdrži to! Ne budi kao farizej, obješena lica“. Štoviše, naglasak mora biti na obavljaju duhovnih djela, kao što je sudjelovanje u Križnom putu, pohađanje Sv. Mise, održavanje tjednog svetog sata pred Presvetim, uzimanje vremena za osobnu molitvu i čitanje duhovnih štiva i najvažnije, odlazak na dobru ispovijed i primanje sakramentalnog odrješenja. Iako su se običaji mijenjali tijekom stoljeća, središte je ostalo isto: okajanje grijeha, obnova vjere i priprema za radosno slavljenje otajstva našeg spasenja.


Fr. William Saunders – Catholiceducation.org
Prevela: Marija Popovski
Foto: Pixabay

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.