Nije nikakvo čudo to što danas imamo toliko problema u braku. Imamo problema jer ne razumijemo što je to brak i bračna ljubav, a ne razumijemo ga zato što ne razumijemo ljubav. Ne možeš izgraditi dugovječan brak ako se tvoja definicija ljubavi temelji na nekoj pjesmi Eda Sheerana. To je kao da ideš napraviti auto, a misliš da motore pokreće vilinski prah. U biti, mnogo se ljudi odnosi prema braku na ovaj način. Mislimo da ga pokreće nekakva snažna i tajanstvena emocionalna sila – sila koju pogrešno zovemo „ljubav” – i čim nam ponestane tog misterioznog kozmičkog goriva, preostaje nam samo da ga bacimo na odlagalište otpada i pronađemo novi model.
Ovakav je stav popularan u našemu društvu jer s pojedinca odbacuje svu odgovornost i krivicu. Brak se prikazuje kao pasivan pokušaj koji biva zasnivan i razaran silama na koje mi ne možemo utjecati. Ljubavlju, pak, zovemo nešto u što „ulijećemo” (na engleskom igra riječi „fall in love“ znači zaljubiti se, a „fall in“ – uletjeti“, op.ur.), kao da je lokva, a zatim „izlijećemo”, kao da je opasna vožnja u zabavnom parku i, zapravo, ne možemo puno toga učiniti po pitanju onoga prvoga niti spriječiti ovo drugo. Kažemo da se „te stvari dogode“. Ups, oženio sam se. Ups, varam ženu. Ups, rastavljen sam. Ups, opet sam se oženio. Ups, opet sam rastavljen. Ups, sâm sam i izoliran i svi koje poznajem ogorčeni su na mene. Ups!
Ljubav je umiranje samome sebi
Evo u čemu je stvar: to su bile naše odluke, svaki korak na tom putu, a stanje u kojem smo se našli zaljubljujući se i odljubljujući nije prava ljubav. Prava je ljubav čin volje. Odluka. Svjestan čin. To je nešto što činiš i živiš. Ljubav je odabir i ako je štitiš i njeguješ, ona će rasti. Bračna Ljubav je žrtva. Bračna Ljubav je trud. Bračna Ljubav je sve ono što sv. Pavao opisuje u Prvoj poslanici Korinćanima, a posebno u 5. poglavlju Poslanice Efežanima: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti“. Ljubav je umiranje samome sebi. Bračna Ljubav je još mnogo toga, ali ne i slučajnost.
Čak i ljudi koji ovo razumiju i dalje ponekad govore o ljubavi na način da pridonose toj zabludi. Bračni par može opisivati trenutak kada su se „zaljubili” na početku svoje veze, davno prije nego što su stali pred oltar. Možda će čak tvrditi da im se dogodila „ljubav na prvi pogled”. Sve to može poslužiti kao inspiracija za poruke na čestitkama i romane Nicholasa Sparksa – koji su, kao što znamo, nastali na osnovi porukâ na čestitkama – no to zapravo nema smisla. Nije na meni da donosim zaključke, ali ne, nisi zavolio svoju ženu onog istog trenutka kada si je ugledao. Sigurno si pomislio da je zgodna, ali to nije ista stvar.
Bračna ljubav je definirana obvezom, žrtvom i predanjem
Mogu sa sigurnošću reći da sada volim svoju ženu. Isto tako mogu reći da je nisam volio tjedan dana nakon što sam je upoznao. Bez sumnje, nisam je zavolio kada sam je prvi put ugledao. Pomislio sam da je prelijepa. Dosta mi se toga sviđalo kod nje. Ali jesam li je zavolio? Ne. Kako sam je mogao voljeti? Nisam je poznavao. Nisam se obvezao njoj. Nisam dijelio svoj život s njom. Zapravo nisam s njom dijelio ništa osim predjela u restoranu. Da, volio sam je kao dijete Božje, u onom smislu u kojem trebam voljeti sve ljude, ali nisam je volio onako kako je sada volim. Nisam je mogao tako voljeti. Ova ljubav koju sada osjećamo jedno prema drugome definirana je obvezom, žrtvom, predanjem i nijednu od ovih dimenzija ne možemo naći u vezi.
Jedna od faza ljubavi
Bolje rečeno, kada smo se upoznali, bio sam opčinjen njome. Bio sam jako, ponajviše sebično, navezan. Nisam bio sebičan namjerno, nego sam se kraj nje dobro osjećao pa sam pokušavao što više biti u njenoj blizini. To mi se kod nje najviše sviđalo u početnoj fazi: osjećaj koji je ona budila u meni. Nisam je „volio“ zbog nje same, već zbog sebe. Mislim da svaka veza mora na početku proći kroz ovu fazu, ali ne može opstati ako ostane samo na tome.
Apsurdno je što ljudi često nazivaju to razdoblje opčinjenosti „fazom zaljubljenosti“ jer ne postoji gori način od toga da je opišeš. Ta faza, ta silna emocionalna privlačnost koju osjećate na početku veze trebala bi biti gorivo koje će vas voditi prema oltaru. Sama po sebi ona nije ljubav, ali vam daje poticaj i energiju da do nje dođete. Ona je poput pogona koji izbacuje raketu u svemir. Kada bih znao nešto više o astrofizici, mogao bih proširiti analogiju, ali nadam se da razumijete što vam želim reći. Opčinjenost koju osjećaš prema svojoj djevojci nema pravo značenje i vrijednost sama po sebi. Ona više nalikuje pogonu prema nečemu.
Pogon koji ne vodi ničemu
Problem je u tome što parovi danas osjećaju taj pogon, ali ih on ne vodi ni prema čemu. Imaju svu tu emocionalnu energiju, to gorivo, ali strah ih je otisnuti se u nepoznato. Ili čekaju dok se to ne potroši i onda, očekivano, nakon što nekoliko godina žive zajedno, napokon uplove u bračne vode. Postoji razlog zašto takve veze imaju veće šanse da završe razvodom. Takozvana „faza zaljubljenosti“ – koja zapravo nema veze s ljubavi – odavno je već izumrla u takvoj vezi, ali se nije razvila u pravu ljubav jer prava ljubav zahtijeva obvezu, a oni su predugo čekali da se obvežu jedno drugome. Godinama su živjeli zajedno bez emocionalnog vezivanja i ljubavi prije no što su konačno tromo odšetali do oltara. To baš i nije dobar način da nešto započneš.
Naravno, ljudi češće ostaju zajedno samo dok traje ta opčinjenost. Tako imamo čitave generacije onih koji su u dvadesetima i tridesetima, nikada se nisu vjenčali, a misle da su osjećali duboku i neizmjernu „ljubav“ prema, recimo, devetnaest različitih ljudi. Oni zapravo nisu nikada nikoga voljeli. Uvijek bi iznova doživjeli tek prolazni entuzijazam. Bili su opčinjeni nekom osobom i to im se dogodilo mnogo puta, s različitim osobama. Ali nikada se nisu odlučili za ljubav.
Tajna bračne ljubavi
To je tajna bračne ljubavi: ona je hotimična i odlučna, ali također zahtijeva smjelost i hrabrost jer je ne možeš osjećati u svoj njenoj punini sve dok ne stupiš u brak. Pred oltarom ne kažeš da voliš ili da si volio svoga zaručnika/cu, već da ćeš ga/je voljeti. Odlučuješ se za ljubav, baš tamo i baš tada, unatoč tome što ga/je ne poznaješ dovoljno dobro. Na kraju krajeva, čak i ako hodate zajedno nekoliko godina prije braka, što baš i ne preporučujem, svoga budućeg muža/ženu nećeš ni izbliza poznavati u onom dubokom i intimnom smislu u kojem ćeš ga/je poznavati nakon 5, 10, 15 ili 20 godina braka. Poznaješ tu osobu tek kao zasebno biće, a ne kao osobu koja je s tobom sjedinjena do smrti. Pa ipak, odlučujete se za ljubav i ta vas odluka sjedinjuje do kraja života. U ovome se krije velika snaga i misterij sakramenta.
Upravo iz toga razloga ne bih rekao da sam se ikada „zaljubio” u svoju ženu. Ono što našu ljubav čini stvarnom i plodonosnom je upravo to što nismo „uletjeli” u nju. Obećali smo je, stvorili, izgradili, zasnovali, borili se za nju – možete upotrijebiti različite glagole, ali ne i „zaljubiti se” ili „uletjeli”. Čovjek „sleti” na pod zato što je nespretan i gravitacija mu se iznenada prišulja s leđa. Hvala Bogu, bračna ljubav ni izbliza ne nastaje i ne održava se na taj način. Naša ljubav nije nesmotrena slučajnost ili splet okolnosti. Ona je mnogo više od toga.
Emocionalna suhoća
Posebno je važno da bračni parovi imaju ovo na umu jer, iako se moja žena i ja nismo s tim susreli, mnogi parovi koji su zajedno puno duže od nas svjedoče o emocionalnoj suhoći koja je trajala tijekom dužih razdoblja. U tome su periodu osjećali manjak privlačnosti i naklonosti jedno prema drugome, no ipak su se i dalje voljeli. Nisu imali emocionalnu korist od toga što su bili jedno kraj drugoga, ali su i dalje imali svoju ljubav. Voljeli su se jer su shvatili da je bračna ljubav čin predanja i nisu bili oslobođeni odgovornosti koju nosi to predanje samo zato što u sebi nisu osjećali toplinu i leptiriće u trbuhu.
Danas većina ljudi smatra gotovo sablažnjivom pomisao da par ostane zajedno čak i kada se njihovi osjećaji ohlade na neko vrijeme. Ne možemo razumjeti tu razinu vjernosti i žrtve jer je za nas cijeli smisao jedne ljubavne veze pronaći osobno zadovoljstvo. Mi se „volimo” dokle god možemo izvući nekakvu izravnu i ugodnu korist od toga. Kada nestane korist, nestane i ljubav. Naša ljubav ne postaje dublja ni stvarnija nakon vjenčanja nego što je bila pet sekundi nakon što smo se upoznali. „Volimo” naše bračne partnere na isti način na koji smo „voljeli” osobu koja nam je bila pratnja na maturalnoj zabavi.
Način razmišljanja koji vodi u prijevaru
Ako se prema braku odnosimo poput tinejdžera u pubertetu, onda ćemo neizbježno emocionalnu suhoću smatrati znakom da smo se „odljubili”. Nećemo se boriti za brak ili ostati vjerni svome bračnom partneru zato što mislimo da je cijeli smisao naše bračne zajednice emocionalni ushit koji nam ona pruža. Kada on nestane, ne znamo zašto se to dogodilo i ne možemo ništa učiniti po tom pitanju. Potpuno smo bespomoćni. Ljubav je bila poput čarobne vile koja je jedno vrijeme bila uz nas te zatim iznenada pobjegla, a nama ne preostaje drugo nego da se oprostimo s njom dok iščezava u šumi. „Mahni našoj ljubavi, draga, ona sada odlazi. Eto, došlo vrijeme da se rastanemo.“
Naravno, ovakav način razmišljanja brzo vodi u prijevaru. Ako se ljubav samo „dogodi”, tko može jamčiti da se neće „dogoditi” s kolegom/icom na poslu ili nekim koga si sreo u teretani? I ako je to nešto što se dogodi zaista ljubav a ne, kao što ja tvrdim, puka opčinjenost nekime, ne biste li trebali biti s tom osobom? Pa volite je! Suđeno vam je! To što se događa sada kad ste se već vjenčali za nekoga drugog je tek nepriličan detalj kojim se možete pozabaviti kasnije. Ako činjenica da ćete slijediti ovu „ljubav” znači razaranje vaše sadašnje obitelji, pa, onda činite ispravnu stvar – čak i stvar „ljubavi”. Djeca će imati razumijevanja!
Možemo li se “odljubiti”?
Kada je već riječ o djeci, evo jedno pitanje za sve one koji misle da su se odljubili ili da se mogu „odljubiti” od svoga muža/žene: što je s djecom? Možete li se „odljubiti” od njih? I što ako do toga dođe? Biste li ikada rekli svojoj kćeri: „Oprosti, više ne osjećam ništa. Nestala je sva ljubav. Zovem agenciju za posvajanje.“ ?
Ne, većina nas bi se složila da bi takav postupak bio užasan. Čak i ako ne osjećaš osobitu naklonost prema svojoj djeci u nekom trenutku – svaki je roditelj to doživio – i dalje ih voliš i uviđaš da imaš odgovornost prema njima. Svi normalni ljudi shvaćaju da ne mogu napustiti svoju djecu samo zato što im je teško biti roditelj. Zašto ne primijenimo ovo na brak? Zašto djecu volimo bez obzira na sve, dok postavljamo niz uvjeta upravo onoj ljubavi prema osobi kojoj smo javno obećali da ćemo je bezuvjetno voljeti?
Što se mene tiče, znam da svojoj djeci i ženi dugujem svoju ljubav, ali nitko nema veće pravo na to – na mene, cijeloga mene – od moje žene. Dužnik sam joj. Obećao sam joj svoju ljubav i pozvan sam da ispunim to obećanje. Istina, sada je to lako. Ona je predivna osoba od glave do pete pa održavanje mog dijela nagodbe nije teško. Ali kada bi to bili uvjeti moje ljubavi – kada bih je namjeravao voljeti samo dok me ona ostavlja bez teksta svojom ženstvenošću i ljepotom – ne bih je nimalo volio. Bio bih koristoljubiv, bio bih s njom samo da dobijem svoje, da izvučem korist od toga. Dobro je ako se tako odnosite prema poslu, ali brak ne bi trebao funkcionirati na taj način.
Matt Walsh – TheBlaze
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: TeiTo
