Djevojčica koja je svoje djetinjstvo provela u Zenici u okrilju katoličke obitelji, u dijecezanskoj župi gdje su djelovale sestre uršulinke, nije niti slutila kakav životni put joj Gospodin priprema. Iako je redovno išla na svetu Misu, činila je to zbog načina na koji je odgojena. Sve do presudnog trenutka pod svetom Ispovijedi kada se dogodilo svjesno obraćenje i njezino je srce Boga počelo doživljavati kao živoga.
Sakrament Ispovijedi kao izvor lavine blagoslova
Kako je započela tvoja avantura s Bogom?
Nakon trenutka spoznaje koja se dogodila pod sakramentom svete Ispovijedi, počela sam više razmišljati o sebi, svom načinu života, što je bilo popraćeno intenzivnijom molitvom. Kada osoba upozna Isusa, to se na njoj jednostavno vidi. Tako su i moji prijatelji počeli primjećivati promjenu i čak me zafrkavati da ću zasigurno u samostan. To je bila prva buba u uhu na koju sam odreagirala možda i blago negativno. Ta, može se Bogu posvetiti i vjerno živjeti i bez redovničkih zavjeta.
Iako su je u tom trenutku smetala dobacivanja vršnjaka, prisjeća se uz smijeh kako je u ranijem djetinjstvu znala stavljati krpicu na glavu i oponašati sestre iz župe.
Krize su neminovne – i dobre
Nakon te ključne ispovijedi, kako je izgledao tvoj život?
Moje je djevojaštvo bilo uobičajeno, provedeno sa društvom, u izlascima i svemu što mladi vole. Ipak, duša je uvijek tražila nešto više. To se očitovalo i u intenzivnoj krizi vjere, u propitivanju je li sve ipak izmišljotina. Dok sam se borila sa sumnjama ipak sam ustrajala u molitvi i odlascima na svetu Misu. Međutim, ono što sam naučila je da su krize neminovne u životu i one su dobre – tada se jača vjera i čovjek biva prokušan pa ostaje vjeran jer je nešto iskusio, ne samo jer mu je negdje lijepo. Nakon te krize u meni se rodila neizmjerna ljubav koju nisam mogla zadržati za sebe.
Isus me oduševio
Nije me zadivila neka osoba svojim primjerom, životom. Oduševio me sam Gospodin. Tu sam ljubav silno željela podijeliti s drugima.
Molila sam Boga da mi pokaže kako mi je to činiti – želi li On da tu ljubav drugima dajem po obiteljskom pozivu, želi li me u samostanu ili pak u samoći. Znala sam da je moj poziv širenje te žarke ljubavi za Gospodina koju sam osjetila. Govorila sam Mu i da, ako me želi u redovničkom životu, ma da nisam ja baš za to, neka mi pokaže u kojoj me zajednici želi. Tada nisam znala ni koje sve zajednice postoje.
Kako si se pronašla baš u zajednici sestara Klanjateljica Krvi Kristove?
U mojoj su rodnoj župi, dijecezanskoj župi sv. Josipa, djelovale uršulinke. One su župljane pripremale za sakramente i pomagale župniku. Bila je među njima sestra Fidelis s kojom sam razvila posebno blizak odnos – i prijateljski i duhovni, bila mi je kao duhovna majka. Njoj sam pokušavala pričati o traganju za pozivom, o previranju koje mi se događalo u duši, ali nikada joj nisam pričala o samostanu. Kako se zaratilo, sestre su morale otići. Sestra Fidelis mi je ostavila njihovu adresu kako bih joj mogla pisati. Nijedno pismo nije dospjelo sestri Fidelis, ali nije se ni izgubilo – što je bilo vrlo neobično za ratno razdoblje. Sva su pisma vraćena. Ona su služila za izražavanje potrebe za praćenjem, duhovnim vodstvom.
Tijekom tog razdoblja, po odlasku sestara uršulinki, kao mlada djevojka išla sam u susjednu župu, fratarsku župu sv. Ilije, u kojoj su bile Klanjateljice Krvi Kristove. Još su tada bile u župi, unatoč ratu. Utorkom se tamo održavala pobožnost sv. Anti kojem sam se utjecala za zagovor u otkrivanju vlastitog puta. Odlasci u susjednu župu pridonijeli su novom prijateljstvu – s jednom od sestara Klanjateljica. Kada su sestre morale otići, upravo mi je ona rekla da će popričati o meni s drugim sestrama. Iako, ni s njom nikada nisam pričala o odlasku u samostan pa mi nije bilo jasno o čemu će im to pričati.
Na moju je adresu stigao poziv da dođem u samostan
Po završetku rata i srednjoškolskog obrazovanja, pristiglo mi je pismo regionalne poglavarice Klanjateljica Krvi Kristove, s. Tarzicije. Bilo je to na nagovor sestre koja je rekla da će im pričati o meni. Sestra Tarzicija poslala mi je knjigu Phila Bossmansa „Sreća je u tebi“ i poziv na iskustvo samostana – da vidim kako sestre žive, da budem s njima. Tek je završio rat, još neke granice nisu još bile sigurne i nisam vjerovala da će me roditelji pustiti. Međutim sada, iz ove perspektive, mogu reći da kod Boga nema prepreka. On sve granice otvara kada ima plan s nekim. Tako sam otišla i bila desetak dana. Boravkom u zajednici kod sestara, prepoznala sam ono što mi je sve vrijeme nedostajalo. Mir koji se ne može riječima opisati.
Tada sam rekla: „Evo, Gospodine, ako ti to stvarno želiš, mene u jednoj takvoj zajednici – daj mi snage da se odlučim i krenem.“ – ali, to nije bilo i moje konačno „Da“. Dosta važnu ulogu u donošenju odluke odigralo je Međugorje. Tek tamo, na susretu mladih, u srcu se rodila jasnoća i hrabrost da odgovorim na Božji poziv. Onaj s kojim sam se borila još od prve bubice u uhu na početku srednje škole.
Znala sam da me čeka život i da idem jer me Isus oduševio
Budući da je u to vrijeme taman rat bio završio, bilo je teško napustiti svoju obitelj baš u trenutcima kada im je bila potrebna obnova i pomoć. Međutim, mama mi je rekla da trebam ići svojim putem ako osjećam u srcu da je to za mene. I otac, koji je u početku teško prihvaćao moju odluku, na kraju je dao svoj blagoslov. Bilo je onih koji su me odgovarali i govorili loše stvari o putu kojeg sam izabrala, što mi je pomoglo da u samostan uđem s realnijim očekivanjima. Nisam očekivala put koji će biti uvijek posut ružama. Znala sam da me čeka život, kao i drugdje, i da idem jer me Isus oduševio. Poslije sam shvatila i da je baš ovu zajednicu pripremio za mene. Da sam sama tražila, tko zna kuda bih otišla.
Kako je izgledao tvoj život po dolasku u samostan?
I po dolasku u samostan, nastavila sam Boga moliti da mi pokaže je li to moj put. Sada vidim da tome služi formacija – ako neka djevojka dođe u samostan, ne znači da će tu i ostati. Važno je propitati njezinu motivaciju. Isus mora biti na prvom mjestu. Ljubav za Njega jedina je prava motivacija. Njegova je milost djelovala u meni da ja mogu reći „Da“. On se baš trudio, konopcima me ljubavi privlačio (usp. Hoš 11,4). Sama se nisam osjećala sposobnom za tako nešto. Ni za što ne bih mijenjala tu ljubav za Isusa i to bih uvijek svima govorila – i da sam u obiteljskom životu. Želim svim srcem ono što je govorila i Maria de Mattias – da svi upoznaju cijenu kojom smo otkupljeni, krv Kristovu. Da svaka duša spozna da je toliko dragocjena da je Krist svoj život, svoju krv, za nju dao. To je baš da se čovjek zaljubi!
Naš je život poziv kojeg trebamo živjeti Bogu na slavu
Što bi poručila djevojkama koje razmišljaju o duhovnom pozivu?
Kada razmišljamo o pozivu, obično mislimo zapravo na put kojim ćemo taj poziv ostvariti – brak ili redovništvo. Zapravo, cijeli svoj život trebamo shvatiti kao zvanje i živjeti ga Bogu na slavu, biti čovjek na svom mjestu. Sjećam se da sam jednom prilikom pitala Boga što bi bilo da sam rekla ne, ali u srcu sam osjetila da bi me i dalje volio. Ako misliš da si pozvana živjeti redovničkim životom, pruži priliku, pokušaj – i preispitaj svoju motivaciju, to smije biti samo ljubav za Isusa.
Danijela Anić, ASC
Razgovarala i pripremila: Lea Potočar – Žena vrsna
