„Ljubi Boga, služi Bogu – u tome je sve.“ sv. Klara Asiška
Ispočetka nisam planirala napisati ovu priču. Međutim, upravo sjedim pored svoje novorođene djevojčice stare 11 dana i razmišljam o ulozi majke i o tome koliko me moja vjera promijenila i oblikovala u osobu kakva sam sada. Kada sam po prvi puta postala majka, nisam bila spremna za to. Imala sam tek šesnaest godina kada sam ostala trudna i sedamnaest godina kada se rodila naša prva kći. Evo, nakon svih tih godina, sada sam ovdje, u svojoj trideset šestoj godini života, s našim devetim djetetom i još uvijek osjećam da nisam spremna. Možda je uloga roditelja (bez obzira po koji put) tako savršena da nitko zapravo nije uistinu spreman za nju, ili je pak problem u meni jer se svaki dan pitam kako biti bolja majka.
Bolja majka
Sigurno se pitate što sam mogla naučiti od redovnika o majčinstvu. Zapravo mnogo. Znam da zvuči ironično. No, kada neka osoba svjedoči redovničkim načinom života to je uistinu proročki. Proročki je zbog toga što baca svjetlo prema životu koji slijedi – prema nebeskom kraljevstvu. Odabrati zavjet na siromaštvo, čistoću i poslušnost te živjeti u zajednici s drugim redovnicima – sve to nema smisla ako je ovaj svijet sve što postoji. Takav svjedok osvjetljava živote svih kršćana, podsjećajući sve nas na Istinu. Svi su kršćani pozvani živjeti svoje živote prema ovoj Istini, Istini da se nalazimo na putovanju prema nebeskom kraljevstvu.
Spoznaja
Ova spoznaja (i neprestanim podsjećanjem na to prisustvom redovnika u mom životu), nagnala me da svoje kršćanstvo živim drugačije, što naravno utječe na moju ulogu žene i majke. Prisjećam se nekih svojih prvih razmišljanja koja sam imala o majčinstvu i braku, i to mi je sada smiješno. Slabo sam shvaćala pojam kršćanskog braka i obiteljskog života. Uopće nisam znala kako u isto vrijeme poziv supruge i majke može biti iznimno težak, ali i koliko puno radosti može donijeti.
I kako sam onda naučila biti bolja majka? Tako što sam učila biti bolji kršćanin. Ono što ću vam sada navesti je tek nekoliko važnih stvari koje su mi danas pale na pamet dok sam razmišljala o majčinstvu.
Biti iskren prema sebi
Kao katolička majka velike obitelji koja djecu školuje kod kuće, primjećujem koliko često ljudi unaprijed stvaraju ideju o tome tko sam ja zapravo i kakva bih majka trebala biti. Ponekad se potkradu moje vlastite borbe s perfekcionizmom i natjeraju me da pokušam ostvariti ideale koje mi postavljaju drugi ljudi. Hvala Bogu, ne traje dugo.
Suprug i ja se slažemo kako je jedna od najvažnijih stvari koju smo naučili od redovnika biti realan, pošten i iskren prema sebi. Ne možemo imati istinski odnos s Bogom ili bilo kojom drugom osobom ako nismo najprije pošteni prema sebi. Odbacivanje lažne slike i vanjštine koju stvaramo o sebi, a koja se može odraziti na nas, neizbježan je korak u duhovnom rastu.
Ako provedete vrijeme s redovnicima u Samostanu svetog uskrsnuća, iznenadit ćete se koliko su prirodni. Nema lažne pobožnosti, nema glume. Ne pokušavaju biti redovnici kakvi ljudi od njih očekuju da budu. Oni su jednostavno svoji – skupina muškaraca koji se smiju i šale, neizmjerno ljube Gospodina, koji griješe i bore se na brojnim životnim poljima i s brojnim teškoćama te opet svaki dan ustaju i nastoje živjeti svetim životom. Doživljaj njihove ljudskosti i borbe razlog je za nadu. Kako moj suprug kaže: „Promatrajući koliko su ti redovnici autentični unatoč svojim manama i promatrajući koliko i dalje teže svetosti, postajem svjestan da to mogu postići i ja.“
Biti iskren prema sebi i tome tko sam ja, pomaže mi usredotočiti se na to da dopustim Bogu da radi kroz mene i na meni. Ovo me čini puno boljom majkom: kada pokušavam postati majka kakvom me On želi, a ne onakva kakvom mislim da trebam biti.
Žrtva
Uistinu je važno upoznati živote svetaca, čitati o njima i spoznati da smo pozvani predati se i žrtvovati kao kršćani. Jednako je važno poznavati ljude koji nastoje živjeti na taj način. Redovnički život poznat je kao „bijelo mučeništvo“ – umirati sebi i živjeti za Boga. Kada upoznamo kršćane koji svoje živote i sve snage polažu u postizanje zajedništva s Gospodinom, to nam treba biti poticaj da činimo isto, jer smo po krštenju pozvani umirati sebi i obući se u novoga čovjeka.
Prije šesnaest godina opat Nicholas vjenčao je Mannyja i mene stavljajući krune na naše glave. Na istoku obred vjenčanja predstavlja čin krunjenja. Svećenik stavlja krunu na glave mladenaca, a krune predstavljaju dvije stvari: jedna je uloga kralja i kraljice naše obitelji, a druga je poziv na mučeništvo. Kada je par jednom vjenčan, ne živi više za sebe, nego za svog supružnika i djecu.
Nikada nisam očekivala da će to biti toliko teško. Volim svoju obitelj iz dubine svoga srca, ali svaki se dan borim voljeti ih više nego sebe, živjeti za njih i ne činiti u životu sebične stvari. Nimalo ne sumnjam da sam se trebala udati i biti majka kako bih zadobila spasenje. Svjesna sam koliko sam važna svojoj obitelji (ne samo da trebaju moju brigu i ljubav nego i moj kršćanski primjer) i to mi pomaže nositi male dnevne križeve koje roditelji imaju, kao i s ljubavlju prigrliti one velike.
Nenavezanost
Opat Nicholas opisuje kršćansku nenavezanost kao ljubav jednih prema drugima, ali ljubav koja isključuje ovisnost jednih o drugima. Znat ćemo istinski ljubiti samo ako u potpunosti prestanemo biti navezani na druge osobe. Činjenica da kao majka promatram svoju djecu najprije kao djecu koja pripadaju Bogu (ne samo meni), imala je veliki utjecaj na to kakva sam sada majka. Kao kršćanka imam samo pravo moliti da se u životima moje djece ostvari Božja, a ne moja volja. Također, moram surađivati s Božjom voljom, oblikovati i ohrabrivati svoju djecu da i oni traže Njegovu volju, svjesna da i oni sami moraju uspostaviti svoj odnos s Bogom.
Ponekad mi majke znamo biti suviše stroge prema sebi. Znamo se izgubiti u ulogama majke i supruge. Zaboravljamo da smo, prije nego što smo nečija majka ili supruga, najprije kćeri Gospodinove. Razvijanje našeg odnosa s Bogom mora biti apsolutni prioritet, no ne možemo samo reći da je to prioritet – moramo to uistinu učiniti prioritetom. Kako bismo postale dobre majke, najvažnija je dnevna molitva, redovita sveta ispovijed i sveta Pričest, povremena odricanja, uvažavanje težnji naše duše, a ne ignoriranje istih. Ne mogu biti bolja majka bez Božje pomoći, moram svakodnevno hoditi s Gospodinom ne samo kao majka i supruga, već ponajprije kao Njegova kći.
Kakva majka želim biti?
Barem nekoliko puta godišnje opat Nicholas u svojoj propovijedi govori o Mariji kao uzoru svakog kršćanina. Često o tome razmišljam. U Bogorodici vidimo kakvi bismo kršćani trebali biti. Ona je najprije bila kći Boga Oca, spremna vršiti Njegovu volju tijekom cijelog svog života. Bila je Isusova majka: majka koja nije mislila na sebe i svoje želje za dijete, nego je naučila svoga Sina da slijedi Božju volju čak i do smrti. Bila je supružnica Duha Svetog, mistično sjedinjena s Njim i nosila je plod spasenja cijeloga svijeta.
Dok razmišljam o majčinstvu i o tome kakva majka želim biti, shvaćam da ne postoji bolji izvor inspiracije od Majke Božje. Nisam ni blizu savršene majke, ali znam da sam puno bolja majka nego što bih to bila bez svoje vjere i bez izvora inspiracije koje u životu imam.
Jessica Archuleta – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Perić
Foto: Pixabay
Jessica Archuleta i njen suprug oblati su obližnjeg samostana. Jednom su se i preselili kako bi im bili bliže nakon što je samostan promijenio lokaciju. Obitelj Archuleta pripada grkokatolicima.
