Natalia Sanmartin Fenollera: “Mjesto na kojem se prenosi tradicija je dom”

Donosimo vam intervju s Nataliom Sanmartin Fenollera, španjolskom novinarkom i novom književnom zvijezdom. Njen prvjenac Buđenje gđice Prim, koji je prošle godine izašao i na hrvatskom u izdanju nakladne kuće Verbum, postigao je izniman uspjeh u svijetu. Kroz topao i privlačan roman Natalia na nenametljiv način progovara o velikim i dubokim temama koje su važne za svaku ženu, posebno majku. Otkrijte o čemu smo razgovarale!

131

Neposredno pred Veliki tjedan imala sam priliku, rekla bih privilegiju, upoznati Nataliu Sanmartin Fenollera. Natalia je novinarka i autorica svjetskog bestsellera Buđenje gđice Prim koja je u Hrvatskoj izašla u izdanju nakladne kuće Verbum. Međutim, nakon vremena provedenog s Nataliom prije spomenutih uloga naglasila bih radije kako je Natalia istinska tragačica za Istinom, Ljepotom i Dobrotom. Slijedeći trag koji Bog kroz ove atribute ostavlja u svijetu, otkrila je Put i Život. U razgovoru s njom ostala sam zadivljena jednostavnošću kojom govori o dubokim stvarima s puno mudrosti. Meni je otkrila posve novi svijet. Dopustite da Vam otvorim vrata pa zavirite. Vjerujem da ćete, kao i ja, pomisliti: “Zar nismo ovdje oduvijek bili?”

Dobar dan, Natalia. Drago nam je što ste pristali na ovaj intervju za portale Žena vrsna i Bitno.net. Buđenje gospođice Prim je Vaš prvi roman i postigao je nevjerojatan uspjeh. I čitatelji i kritika su ga izvrsno primili pa je postao hit prvo u Španjolskoj, a potom je i na međunarodnoj razini preveden na mnoge svjetske jezike. Jednim dijelom je to stoga što je njegov stil profinjen, pun erudicije, ali i dalje dovoljno jednostavan da bismo ga mogli ponuditi širem krugu čitatelja.
Usudila bih se reći da drugi dio te prihvaćenosti leži u činjenici da ga mnogi nisu razumjeli.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh i zašto?

Dobar dan! Prije nego li Vam odgovorim na pitanje, želim reći da mi je iznimno drago što sam ovdje u Splitu i zahvaljujem svojim domaćinima. Jako sam zadovoljna ovim posjetom.

Nisam ni slutila da bi roman mogao ostvariti ovakav uspjeh. U pravu ste, mislim da dio tajne velikog uspjeha romana u tolikim zemljama leži dijelom u činjenici da mnogi veliki izdavači nisu shvatili da se radi o kršćankom romanu koji govori o vjeri, već su mislili da govori o drugim stvarima. Ne kažem da nisu shvatili puno stvari kojih ima u knjizi, ali mnogi nisu prepoznali kršćansku pozadinu. Ja nisam napisala ovaj roman za kršćane, katolike, već sam pisala misleći na sve one ljude u Europi koji odbijaju kršćanstvo, ali ga u dubini ne poznaju. Htjela sam se približiti tim ljudima i razbiti predrasude. Napisati priču koja govori o vjeri, a da nijednom ne spomenem riječ vjera, učinio mi se najboljim načinom za to postići.

Htjela sam pisati i za one ljude koji ne poznaju kršćanstvo jer mnogi ljudi odbijaju ono što ne poznaju. Živimo u vremenu u kojem Europa kulturološki više nije kršćanska. Mnogi ljudi misle da religija nema smisla, a to se često događa s ljudima koji nisu odrasli u kršćanskom okruženju i nisu primili kršćanski odgoj. 

Nekada su ateisti, prije sto godina, bili uvedeni u vjeru, no odbijali su je. Novi pogani, međutim, a mnogi od njih su mladi ljudi, nisu primili kršćanski odgoj, nisu katehizirani, ismijavaju religiju, a da je ne poznaju te istovremeno traže nešto, a ne znaju što traže.

U Vašoj knjizi upoznajemo se s idiličnim mjestom San Ireneo de Arnois koji je zapravo “kolonija izbjeglih iz modernog svijeta u potrazi za jednostavnim životom”. San Ireneo je svijet u malome, mini društvo koje ima sve što je potrebno za život: domaću proizvodnju, male trgovine, izvrsno obrazovanje i monašku zajednicu.
Podijelite s nama razmišljanja o današnjem i idealnom društvenom uređenju!

San Ireneo je, zapravo, jedno seoce koje je objavilo rat modernom svijetu. O tome se radi. Ljudi me kadšto pitaju je li San Ireneo utopija ili on doista postoji. Obično im odgovorim da San Ireneo kojega sam ja stvorila u romanu ne postoji kao takav, to nije neko stvarno selo kojeg bi se moglo pronaći u stvarnosti, ali nije niti utopija. On je model zajednice po kojem su se stvarali gradovi u Europi. To je malena zajednica stvorena oko duhovnih pluća tog seoceta, a koja su jedan benediktinski samostan, u kojoj se svi međusobno poznaju i u kojoj je život mnogo jednostavniji i ljudskiji nego u modernome društvu. Tip ljudi koji žive u ovome San Ireneu iz romana, jasno, nije stvaran. Svi su veoma inteligentni, učeni. Moja je zamisao bila stvoriti zajednicu koja nije stvarna, ali koja progovara o temama koje su duboko stvarne i istinite.

Obitelj kao temelj obrazovanja, neposredno učenje i ljubav prema klasicima… Sustav obrazovanja je svakako jedna od posebnosti malog društva San Irenea.

Stanovnici San Irenea vjeruju da je obrazovanje toliko važno da se ne može prepustiti nekom drugom. Obitelji podučavaju djecu kod kuće i u zajednici. Oni koji se razumiju u umjetnost podučavaju umjetnost. Oni koji se razumiju u ekonomiju podučavaju ekonomiju. Oni koji poznaju književnost podučavaju književnost. Postoji jedan jako važan element, a to je ljubav prema tradiciji, osobito prema europskoj kulturnoj tradiciji. Djeca odrastaju uz bajke i književne klasike. 

Mislim da općenito u današnjoj Europi, ne znam kako je u Hrvatskoj, postoji rasprava o kvaliteti formalnog obrazovanja. Škole se jako trude pružiti djeci tehnička znanja, tehnologiju, a ne daju im temeljitu formaciju u općoj kulturi. Primjerice, kad sam držala predavanje u Njemačkoj, profesor mi je književnosti rekao da tamošnja djeca više ne poznaju Goethea jer ga ne čitaju. Isto se može reći i za Španjolsku i, vjerujem, mnoge druge zemlje. Ovo je u suštini problem novijega kova, čak bih rekla posljednjih nekoliko godina. 

Mislim da je važno imati doticaja s pričama, legendama i bajkama od malih nogu kao prvim korakom ka približavanju ozbiljnijoj književnosti. To je ono što smo, čini mi se, mi u Europi pomalo izgubili, a što se primjećuje u obrazovanju djece. Stanovnici se San Irenea bune protiv toga. Pričaju djeci bajke, stare priče, stare pjesme i pripovijedaju im klasike. Zbog toga djeca u San Ireneu nemaju stalan doticaj s vizualnim medijima. U San Ireneu nema televizije, računala ni telefona. Nije da se to u romanu izričito kaže, ali cijeli je ambijent jedan vid tradicionalnog života.

Djeca u San Ireneu uče neposredno: čitaju originale velikih književnih djela, na putovanjima proučavaju umjetnička djela… Nekada je to zaista i bilo tako. Jesu li se djeca promijenila ili odrasli?

Promijenio se svijet i naš odnos prema toj promjeni. Ja se običavam prisjetiti mnogih istaknutih ličnosti, pisaca, primjerice Tolkiena, koji su se, u nekom drugom vremenu, prvih godina života obrazovali kući, u svome domu. Tolkiena je kući podučavala majka do njegove sedme godine. Govorio je i pisao latinski, štoviše, pisao je pjesme na latinskom sa sedam godina. 

Kad netko čita englesku dječju književnost devetnaestoga stoljeća, primjerice Petra Pana, vidi da su mnoge od tih priča doista književnost. To jesu priče za djecu, ali su prije svega književna djela. Ako to usporedimo s knjigama koje se danas pišu za djecu, moramo pomisliti ili da su djeca prije bila bistrija, ili da su današnja manje bistra. Mislim da tu leži odgovor. Dajemo djeci površnu kulturu, pojednostavnjenu, prožvakanu književnost, a djeca su sposobna za puno više od toga i gledajući unatrag, imamo brojne dokaze za to. 

Mi zapravo podcjenjujemo djecu? Mislimo da im trebamo hranu prožvakati prije nego što im damo da oni sami jedu?

Upravo tako. Ja uvijek imam običaj kazati da sam odrasla u velikoj obitelji sa sedmero djece i naši su roditelji uvijek stavljali djeci sve knjige, a imali smo ih pozamašan broj, na dohvat ruke već od najranije dobi. Sjećam se da smo čitali bajke, ali i epizodu s Uliksom i sirenama. U našoj kući, odnosno, u kući mojih roditelja, Odiseja i Ilijada bile su oslikane crtežima nas djece kad smo bili mali jer bismo, primjerice, uzeli knjigu i pročitali možda pet, šest stranica. Išli smo odmah izravno na knjigu i mislim da je to bilo jako važno za moje obrazovanje. Ne sjećam se da su moji roditelji bili opterećeni time, ali sjećam se da su stalno sve knjige bile blizu nas i prirodno, svi smo ih počeli čitati, a da nas roditelji nisu na to morali tjerati, kao što je slučaj s današnjom djecom. To je jedna stvar, a druga, vidim da slika, mobiteli i videoigre strahovito ometaju pažnju djeci. Po meni, najvažnije je da djeca odrastaju daleko od utjecaja slike kako bi čitali. U suprotnom, to mi se čini nemogućim. Ja nemam djecu, ali moji nećaci odrastaju upravo tako i čitaju književnost od malih nogu jer ne gledaju televiziju, nemaju mobitele, ne gledaju sliku. To je vrlo važno. 

Ako damo djeci prvo vizualne podražaje, a tek onda im damo čitanje, oni nisu u stanju razviti maštu?

Pažnju. Mislim da je pažnja najvažnija. Primjećujem veliku razliku kada naglas čitam priču djeci iz moje obitelji ili djeci prijatelja koja ne gledaju televiziju i kada čitam nekom djetetu koje je stalno izloženo slici. Ovo potonje nije u stanju mirno sjediti i slušati. Osim toga, slika je toliko privlačna i moćna da je nemoguće reći im da manje vremena provedu gledajući slike i da više čitaju. Gdje ima slike, čitanje ide jako teško. Nije da ja smatram da nikada ne bi trebali imati doticaja sa slikom, već držim da se, kako god im ne damo vino ili da voze auto kad su mali jer moraju najprije odrasti, tako najprije moraju formirati drevnim pričama, bajkama, da bismo im tek onda, kad su formirani intelekt i mašta, dali vizualne medije.

Ako bismo San Ireneo trebali opisati u jednoj riječi, ja bih odabrala riječ “tradicija”. Ne samo što se posjetiteljima “doimao usidrenim u prošlosti” zbog mnogih običaja i profinjenosti koju je svijet gotovo zaboravio nego su ga osnovali stručnjak za stare jezike i tradicionalni benediktinski monah. Možemo zaista opipati Vašu ljubav prema tradiciji.

Mi trenutno živimo u svijetu koji štuje kult napretka. Međutim, kao što je rekao Chesterton, (engleski književnik i filozof, op.prev.) koji je jako važan pisac za mene, riječ napredak podrazumijeva jedan jedini smjer – onaj prema naprijed. Važno je znati kamo naprijed, jer nije isto hodati prema plodnoj dolini ili hodati prema litici. Zato mi, moderno društvo, obično mislimo da svijet, tj. kultura napreduje gradeći stalno nove stvari i gledajući naprijed. To je jedna od onih ideja o kojima se ne raspravlja, ali povijest nas uči upravo suprotno. Primjerice, kad je palo Rimsko Carstvo i barbarska su plemena nahrupila, ljudi toga vremena nisu gledali s nadom u budućnost, nisu gledali naprijed. Gledali su unatrag jer napredak nije bio naprijed. Bio je pun barbarstva. 

Želim s ovim reći da smo navikli vjerovati da je sve moderno bolje od tradicionalnog, a to je pogrešna premisa. Važno je vidjeti mnoge vrijedne stvari koje dolaze iz prošlosti, a koje smo izgubili iz vida. Stanovnici San Irenea streme tom savršenstvu. Oni misle da živimo u svijetu koji je izgubio vrijedne stvari. Živimo u svijetu u kojem je život veoma ubrzan. Malo vremena provodimo s obitelji. Malo je vremena u kojem bi ljudi razmišljali o velikim pitanjima čovječanstva. Živimo u vremenu punom buke u kojem se izgubila stara ideja po kojoj svijet treba biti načinjen po mjeri čovjeka, a ne čovjek po mjeri svijeta i da u ljudskom životu mora postojati red. Mora postojati vrijeme za svaku stvar; vrijeme za posao i vrijeme za odmor. Vrijeme za one koje volimo i vrijeme za osobni razvoj. Vrijeme za potragu za istinom i vrijeme za tišinu. Svi smo navikli raditi više stvari odjednom. Istovremeno zurimo u mobitel, slušamo televiziju i razgovaramo s djecom. Izgubili smo sposobnost da se usredotočimo na jednu stvar, da radimo stvari jednu za drugom. 

Još jedna osobina stare civilizacije jest da su se domovi gradili okruženi zidovima kako bi se stvorilo gnijezdo. Ideja je bila da tvoja obitelj bude u tvojoj kući, odvojena i zaštićena od vanjskog svijeta. Tehnologija je, međutim, uz veliku važnost koja se daje poslu, srušila te zidove. Ljudi su doma, okruženi svojom djecom, a razgovaraju mobitelima s ljudima koji su van kuće, ili su doma sa svojom obitelji, a rade. S ovim želim reći da živimo u svijetu punom distorzije i problema i ljudi su toga svjesni. U prilog toj tezi ide i već spomenuto pitanje kojim me čitatelji obasipaju – postoji li San Ireneo i gdje se nalazi? Ne postoji kao takav, ali trebamo ga ponovno izmisliti jer ljudi traže načina kako se vratiti jednostavnijem životu. U toj potrazi za jednostavnijim životom tradicija je veoma važna. Mjesto na kojem se prenosi tradicija je dom.

Gdje sam ja naučila ljubiti tradiciju? U svome domu, slušajući stare obiteljske anegdote koje su mi pripovijedale majka i baka, čitajući stare knjige i slušajući klasičnu glazbu. To je dom. To je ljubav koja se ne rađa u današnjim školama i koju treba sijati u obiteljima. Škola podučava tehniku sa svom silnom tehnologijom, a obitelji su te koje moraju ponovno početi prenositi kulturu. 

Ponekad imam dojam da smo mi Europljani poput onih patuljaka iz bajki koji sjede na blagu, ali ga ne vide. Živimo okruženi blagom tradicije, kulture, književnosti, umjetnosti, spoznaje, a mnogi ga uopće ne poznaju jer su u stalnoj potrazi za novotarijama. To je jedna od borbi stanovnika San Irenea. 

Evo sad ste nam već spomenuli osnovni problem današnjice, a to je buka, i kad gledamo San Ireneo, on odiše nevjerojatnom mirnoćom i jednostavnošću. Nema te užurbanosti koja toliko muči današnjeg čovjeka. Ono što nalazimo je čaj, topla riječ, kolačić i pisanje pisama. Na neki način nam opisujete da ljepota živi u malim stvarima; da je ljepota života prepoznati te male stvari koje naš život čine boljim.

Sve te male stvari koje se gaje u San Ireneu su neznatne, ali veoma važne, po mom mišljenju. To su detalji koji život čine ljudskijim. Primjerice, zajednički obrok u obitelji, obrok bez buke, obiteljski razgovor za vrijeme obroka, to je obilježje kulture i civilizacije. Stanovnici San Irenea zadržavaju te sitne tradicije, poput okupljanja oko stola, razgovora s prijateljima, pisanja pisama. To su sitne stvari koje, smatram, trebamo pokušati prenijeti i sačuvati. Uvijek kažem da je to jedan oblik pobune u svijetu koji slavi modernost. Boriti se za očuvanje tradicije znači pretvoriti se u revolucionara.

Na ovo se odlično nadovezuje pitanje položaja žene u društvu. U romanu me posebno oduševio položaj žene u San Ireneu. Ondje postoje mnoge male radnje koje vode žene, a njihovo radno vrijeme prilagođeno je ritmu obitelji. U njemu čak, na čuđenje gđice Prim, postoji Feministička liga.
Rekla bih da naše društvo ne cijeni ženu. Izbacuje je iz kuće, gura je na posao koji dolazi na prvo mjesto. Taj posao ženu ne ostvaruje nego je daleko više iscrpljuje. Čini mi se da na taj način ne gradimo nego upropaštavamo društvo. Kako Vi gledate na položaj žene? O kakvom feminizmu govorite u romanu?

Feminizam kod stanovnika San Irenea politički je veoma nekorektan. Premda se oni zovu feministima, ta je liga poprilično antifeministička, ako feminizam promatramo tako kako nam ga prikazuje današnje društvo. Mislim da feminizam, kao uostalom i bilo koji –izam, kao bilo koja ideologija, funkcionira jako dobro u teoriji i na papiru, ali kada ga se primijeni na stvarni život, ne funkcionira ni najmanje. Živimo u društvu koje kaže da podržava i brani ženu, međutim, dovoljno je samo promotriti okolinu da bismo vidjeli da su žene u ovome društvu do kraja pritisnute i nisu baš oslobođene. 

Feminizam kreće od pogrešne premise da su muškarci i žene jednaki, što je apsurd, jer, srećom, ne samo da nisu jednaki, već se nadopunjuju. Feminizam je stvorio ideju ideala žene, koji je u suštini nemoguć. Mnoge su žene rastrgane između želje da se brinu o svojoj obitelji i gotovo obvezne potrebe za poslovnim uspjehom. To je prvenstveno muški model i ne funkcionira dobro kod žena. Mislim da smo svi vidjeli majke s malom djecom, naše kolegice s posla, koje su pod velikim stresom jer su prisiljene na tu pomalo shizofrenu situaciju. S jedne strane osjećaju da se ne daju dovoljno na poslu jer moraju brinuti o svojoj djeci, a pritom zbog posla ne posvećuju dovoljno vremena svojoj djeci. Zato velim da feminizam funkcionira na papiru, ali je u stvarnom životu to u dubini pogubna ideologija koja ide protiv žene. Velik broj žena u poslovnom svijetu osjeća da ne stiže ni na jednu od te dvije strane. 

Chesterton ima jednu urnebesnu izjavu, kaže da je tisuću žena izašlo na ulicu kako bi uzvikivale „Ne želimo da nam diktirate“ i istovremeno su se pretvorile u daktilografkinje. Mislim da postoji golem pritisak na ženu da prihvati ovaj navodno idealan model koji nije stvaran i žene koje odaberu drugi put se kritizira i pritišće. 

Stanovnice San Irenea su feministice u smislu da vjeruju da žene moraju moći tražiti, moći birati i moći brinuti se o svojim obiteljima, barem nekoliko godina, a da ih se ne obvezuje da prihvate taj muški model. Ono što je tu zanimljivo jest to da je takav stav politički nekorektan.

Mnoge mi žene pišu da je ovo istina i da postoji problem nerealnog i destruktivnog modela žene. Feminizam ignorira i napada nešto što je temeljno u ženi i što, osim toga, ima veću vrijednost negoli bilo koji poslovni projekt. Sposobnost dati život. Odgajati ljudsko biće, stvorenje, dijete. To je najveće i najvažnije što može učiniti u životu. Živimo u svijetu u kojem se smatra da se žena ne ostvaruje ako se brine o onima koje voli, ali se naprotiv profesionalno ostvaruje radeći za drugog muškarca, šefa, koji je najčešće upravo to – muškarac, jer tako to obično biva u profesionalnoj karijeri u kojoj je savršeno zamjenjiva. Ako neka odvjetnica ili liječnica da otkaz i na njeno mjesto dođe druga odvjetnica ili liječnica, obavljat će njezin posao potpuno isto. Majka je nezamjenjiva. Djetetu nije isto ova ili ona majka.

Možda bismo mogli reći da je žena jedino slobodna u svojoj obitelji?

Kao prvo, mislim da je sloboda potpuno sjedinjena s ljubavlju, tako da bih u tom smislu rekla da jest, sa svim nijansama koje nedostaju jer ima i ovakvih i onakvih obitelji, ali obiteljski odnosi i odnosi ljubavi, napose između muža i žene, mjesto su gdje svi imamo najveću slobodu. Moram ponoviti: žena ima zadivljujuću privilegiju koju mislim da često zaboravljamo. Privilegiju majčinstva i mogućnosti dati život i odgajati, a koja je često obescijenjena. Postoje prilično komplicirane situacije, primjerice, obitelji u kojima, ako oba supružnika ne rade, nema dovoljno novca za tekuće troškove domaćinstva, ali čini mi se da bismo činjenicu da neka žena mora ostavljati svoju malu djecu i ići raditi izvan kuće trebali gledati kao nužno zlo. Odlaziti raditi izvan kuće može biti nužno, ali niti oslobađa niti je bolje, kako ni za nju, tako niti za njezinu obitelj. 

Dvije su stvari povezane s tim. Prvo, danas se misli da ako žena nema profesionalnu karijeru, ne može se kulturno uzdizati jer nezaposlena žena nema interesa za kulturu. Međutim, kultura i profesionalni život dvije su posve različite stvari. Drugo, ova je tema povezana kako s krizom obitelji, tako i s krizom braka. Žene osjećaju da je dio ove potrebe za poslom financijski doprinositi jer stvarni život prolazi kroz krizu razorenih obitelji. Mnogo je propalih brakova. 

Zaboravljamo da je obitelj središte, a zadaće samo nadopunjuju to središte. Žene su rastrgane, s jedne strane doprinositi financijski, a s druge strane čuvati djecu. To su, međutim, dvije komplementarne uloge, a obje veoma važne. Osobno smatram ovu potonju neusporedivo važnijom. Naposljetku, sve ima svoje vrijeme. Želim reći da postoji vrijeme u životu obitelji kada su djeca mala, kada odrastaju. Mislim da je tada neophodna ta majčinska briga. Ima vremena za sve. Djeca odrastu, krenu u školu, možda im je potrebno posvetiti manje vremena. Ne želim ovime reći da žena ne može imati profesionalni život, već je to stvar prioriteta. Mislim da je najveće što žena može napraviti za obitelj ne samo imati djecu i brinuti se o njima, već ih podučavati i učiniti od njih osobe s načelima.

Gospođica Prim je na neki način predstavnica svijeta kada govori o braku, odnosno protiv braka. Međutim, kroz druge likove vi zaista strastveno branite brak pokazujući njegovo nadnaravno srce i tumačeći da u braku nisu samo dvoje, već troje. Naglašavate njegovu nerazrješivost i na taj način nam zaista ocrtavate onaj sjaj koji brak kao božanska ustanova i zaslužuje. Što biste nam htjeli reći o ljubavi i o braku?

Knjiga koju sam ja napisala progovara o borbi između tradicije i suvremenosti, ali govori i o nečem mnogo važnijem, a to je potraga za istinom. To je zapravo knjiga o vjerskom obraćenju, i to na katoličanstvo. To je u suštini kršćanska knjiga. Većina stanovnika San Irenea koje gospođica Prim upoznaje su katolici i koncept obitelji i braka koji imaju je kršćanski. Ima jedna epizoda u knjizi u kojoj jedan redovnik daje gospođici Prim recept za sretan brak. Kaže joj da brak nije stvar za njih dvoje, nego troje. Većina kršćana koja to pročita razumije tko je taj treći, ali mnogo mojih čitatelja nije shvatilo o kome se radi, što pokazuje da već živimo u društvu koje kulturološki više nije kršćansko. Mislim da je  sakramentalni brak između muškarca i žene, onako kako nam ga tumači kršćanstvo, najbolja društvena struktura. Takav je brak nešto što se nije preispitivalo, ali u današnje vrijeme je iznimno ugrožen. Zato, braniti taj model sakramentalnog braka između muškarca i žene je u novije vrijeme čin pobune protiv svijeta u kojem živimo.

Obično kažem da Buđenje gospođice Prim ima pedagogiju ljubavi. U početku gospođica Prim duboko ljubi sebe. To je moderna žena s izraženom samosvijesti. Veoma je zaokupljena svojim dostojanstvom, svojim položajem, iznimno je tankoćutna, sve se okreće oko nje. Kad dođe u San Ireneo i upozna tamošnje ljude otkrije drugi tip ljubavi, prijateljstvo. Naposljetku upoznaje i treći stupanj, a to je ljubav između muškarca i žene, koja je jedino moguća i puna kada otkrije četvrti tip ljubavi, a to je ljubav prema Bogu. Kada gospođica Prim upoznaje tu najveću ljubav, sve ostale ljubavi se poredaju; ljubav prema samoj sebi, prema drugima i između muškarca i žene. Sve odjednom dobiva smisao, svoje mjesto i red.

I to je dio onoga što sam ja htjela ispričati. Na kraju knjige citirala sam posljednji stih Božanske komedije “Ljubav je ta koja miče Sunce i zvijezde”, jer to je i ideja: sve su ljubavi dobre kada su poredane. Ako je ljubav prema sebi prevelika, ili je ljubav bez Boga, onda to nije prava ljubav. Ljubav Božja sve posloži, pomiče Sunce i zvijezde, i poreda ljudska bića.

Međutim, ono što me intrigira u knjizi: niste nam dali opis nijednog potpuno uzornog supruga? 

Ha, ha. Moguće. Nisam. Ideja koju predlaže knjiga kao model je, kao što sam rekla, da brak nije za dvoje, nego za troje. Brak bez milosti, civilni brak, u kojem su muž i žena različiti, čini bračni život veoma teškim. Toliko teškim da ja mislim čak i nemogućim ako ne možemo računati na tu treću osobu koja pomaže u braku koji je sakrament. To je model koji predlaže knjiga, onaj tradicionalni brak nasuprot ovog današnjeg modela koji ili odbacuje u potpunosti brak kao takav, ili ga svodi na bilateralni ugovor između muža i žene koji su međusobno različiti s često suprotstavljenim interesima i rezultat toga je da živimo u svijetu, ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Španjolskoj je tako, u kojem svaki drugi brak skončava razvodom. 

Baš zato što razumije tu treću osobu, bi li Čovjek iz naslonjača mogao biti taj dobar, idealan suprug koji bi mogao razumjeti pravi brak? Ne mislim idealan u smislu da je savršen, nego onaj koji ima prave ideale.

Za mene, da! (smijeh) Mislim da da. Sama priča o ljubavi između gospođice Prim i Čovjeka iz naslonjača nije moguća dok ona ne otkrije tu treću osobu i dok se konačno u gospođici Prim ne rodi suosjećanje jer je to nešto što stubokom mijenja viziju svijeta i života. 

Kroz roman od početka trčkaraju djeca. Čitaju velika književna djela, prepoznaju Vergilija po jednom stihu i Palestrinu po par taktova te crtaju Rubljovljevo Sveto Trojstvo po sjećanju. Dojmljivo, no kod djece je ipak najdojmljivije srce: čisto, otvoreno za vjeru, blisko nadnaravnom…
Pričajte nam o bajkama i onoj stvarnoj bajci na koju sve ostale tek malčice nalikuju.

Ta ideja Evanđelja kao istinite bajke je ideja Tolkiena, engleskih katoličkih pisaca. C.S. Lewis se prije obraćenja pitao zašto Evanđelje toliko nalikuje starim legendama i pričama koje su govorile o kralju koji se žrtvuje za svoje podanike i koji se treba vratiti, kojeg nalazimo u tolikim legendama. Nakon obraćenja shvatio je da nije Evanđelje to koje nalikuje legendama i bajkama, već one nalikuju njemu. To je ta ideja, kaže Lewis, da je Bog nakon pada poslao sretan san, kako on to naziva, na čovjeka i odatle su proizašle te stare legende. U tom smislu volim ljudima reći da su evanđelja bajke, a jedina razlika u odnosu na druge bajke je u tome što su evanđelja istinita. To sam objedinila u knjizi, djeca iz San Irenea znaju da je Evanđelje koje nalikuje starim pričama istinito. 

Buđenje gospođice Prim je oduševljavajuće zbog načina na koji oslikavate katoličanstvo. Nigdje u romanu ga ne ističete, ali čitav roman je njime prožet i upravo u susretu s tom nenametljivom, ali duboko oduševljavajućom življenom vjerom, događa se prvo obraćenje Čovjeka iz naslonjača, a potom, na koncu, i obraćenje gospođice Prim. Možete li nam reći što vjera znači u vašem životu?

Ja sam odrasla i formirana u katoličkoj obitelji. U razdoblju adolescencije i odlaska na studij, dogodilo mi se ono što se događa mnogima. Udaljila sam se od vjere. Ja sam se i dalje poistovjećivala s katoličanstvom; ako bi me netko pitao rekla bih da sam katolkinja, ali nisam prakticirala svoju vjeru. Najprije prestanete ići na nedjeljnu misu, ali molite. Međutim, kako vrijeme prolazi, prestanete i to. Dođe trenutak u životu u kojem radite ne protiv Boga, ali njemu iza leđa, kao da On ne postoji. 

Živjela sam tako desetak godina, otprilike od svoje dvadesete do tridesete godine života. Jednoga sam vikenda odlučila ići u Rim u kupovinu s prijateljicama. Potrefilo se da je toga vikenda, točnije, nekoliko dana prije, umro sveti papa Ivan Pavao II.  Prisjetila sam se kako je moja mama kad sam bila mala odvela moju braću i sestre i mene u Santiago de Compostelu (cilj istoimene hodočasničke rute i svetište posvećeno svetom Jakovu na sjeverozapadu Španjolske, u autonomnoj pokrajini Galiciji, op. prev.) na susret s papom. Moja je majka elegantna žena, uvijek nosi cipele s visokom potpeticom, ali to je bio jedini put kad sam je vidjela s ruksakom na leđima. Toga sam se vikenda u Rimu prisjetila svih tih stvari i snažan utisak na mene je ostavilo kad sam vidjela sve te ljude sa svih krajeva svijeta u Rimu, u Vatikanu. Jasno, nisam otišla u kupovinu. Završila sam u crkvi i ponovno sam, nakon dugo vremena, ondje izmolila krunicu, premda sam se jedva prisjetila kako se uopće moli krunica. 

Kad sam se vratila u Madrid, pitala sam se što mi se to dogodilo, zašto sam pod tolikim dojmom i shvatila sam da sam odrasla vjerujući u Boga, ali nije odrasla i moja vjera, nisam je nikad produbila. Počela sam, stoga, proces istraživanja, poput onih u detektivskim romanima. Krenula sam čitati evanđelja, prvi put izvan crkve i pročitala sam ih sva. Čitala sam povjesničare, kako kršćanske, tako i židovske i poganske, koji su bili Isusovi suvremenici kako bih produbila znanje o onome što se dogodilo u Palestini u prvome stoljeću, a što je promijenilo svijet. Zatim sam krenula čitati i Crkvene oce, osobito one koje nazivam modernim Očevima Crkve, velike engleske obraćenike Chestertona, Newmana (John Henry Newman, kardinal i blaženik, op. prev.) Belloca (Hilaire Belloc, francuski povjesničar, op. prev.). Pročitala sam mnoga njihova djela, a spavala bih tri ili četiri sata dnevno. Toliko sam predano čitala, kao da se radi o kakvom zaljubljivanju. Bio je to jedan jako racionalan proces. U jednom sam trenutku shvatila da je to stvarno i istinito. Nije to bio neki osjećajni proces. Odjednom kao da se nešto ukazalo preda mnom i shvatila sam da je kršćanstvo istina o čovjeku, istina o povijesti. 

Uslijed tolikog čitanja bila sam toliko iscrpljena i oduševljena da sam se onesvijestila na poslu i liječnik me pitao jesam li dobro spavala i koliko sati sam spavala. Rekla sam mu: „Četiri.“ Pitao me: „A jučer?“ Rekla sam mu: „Tri!“ „A prekjučer?“ „Isto tri.“ Konstatirao je da sam iscrpljena i da je nemoguće tako funkcionirati. Bio je to doista intenzivan proces. Nakon što sam shvatila da je ono bila istina, uvidjela sam da se moram vratiti Crkvi i prakticirati svoju vjeru. Nisam nikad došla u napast da kažem „Krist da, ali Crkva ne“. Jasno mi je da su Krist i Crkva jedno i prva stvar koju sam shvatila da moram učiniti bilo je ispovjediti se nakon deset godina. 

Kad se deset godina ne ispovijedaš, to postane prilično teška odluka. Tri sam mjeseca prilazila crkvi i svaki put bih rekla „Sutra ću.“ Sve do jednog dana kad sam se usudila ući u jednu isusovačku crkvu u Madridu. Približila sam se jednom starom svećeniku i rekla da se već odavno nisam ispovjedila. Pogledao me i rekao: „Ma sigurno nije baš toliko davno bilo.“ Bilo je jako dirljivo. U tom trenutku cijeli je taj proces prestao biti racionalan i prešao je u srce. Sjećam se da sam ga pitala: „Zašto mi se ovo događa?“ On je još bio u ispovjedaonici, podigao je pogled i rekao „Toliko sam to već puta vidio.“ Toliko sam bila ushićena da sam zaboravila izmoliti pokoru. Kasnije sam imala još jedan korak naprijed u tom procesu povratka Crkvi. Otkrila sam tradicionalnu liturgiju i tridentsku misu, što je bio još jedan korak ka produbljivanju moje vjere. To je bilo prije dvanaest godina i evo me sada tu. 

Slušajući Vašu priču mnoge su mi činjenice i detalji iz romana sjeli na svoje mjesto.

Zasigurno. Ima mnogo mene u knjizi. Mnogi me pitaju tko sam ja, jesam li ja gospođica Prim i obično im kažem da je ona polovina mene. Ona je ja prije no što sam se vratila u Crkvu. Gospođica Prim voli kulturu, umjetnost, književnost i to je ono što sam ja oduvijek voljela, ali ja sam više nalik Čovjeku iz naslonjača, u smislu da je moje obraćenje bilo veoma racionalno pa kažem da sam ja mješavina njih dvoje.

Natalia, hvala Vam na poticajnim mislima. Hvala Vam što ste nam dopustili da zavirimo u Vašu dušu i otkrijemo ljepotu njene vjere. Želite li još nešto poručiti našim čitateljima? Imate li kakvu poruku ili savjet za njih?

Imam dvije poruke. Prva poruka je za katolike, ili vjernike općenito. Kršćanstvo je škrinja s blagom. Živimo u trenutku kada je treba braniti, a način na koji ćemo sačuvati vjeru je, između ostalog, kršćanska kultura koja se ogleda u svemu, u načinu života, u tome da se vratimo čovječnijem, jednostavnijem načinu života, da ponovno odvojimo vrijeme za razgovor, vrijeme za čitanje, vrijeme za razmišljanje, vrijeme za molitvu, ali iznad svega da usporimo ritam, da ne dopustimo da nas razapne ova ludost modernog svijeta koji je duboko antikršćanski. Mislim da je to velika bitka za nas i za obitelji. Trebamo gledati na svoj dom kao na utočište, gnijezdo. Domovi imaju zidove kako bi nas branili i štitili od onoga izvana. U današnjem svijetu razvijene tehnologije i medija ti zidovi nestaju i mislim da ih trebamo nanovo podići i čuvati unutra ono vrijedno. 

Druga poruka je za nekršćane. Mislim da danas ima puno ljudi, i među vjernicima i među nevjernicima, kojima se čini da način života ne funkcionira. Da sustav ne funkcionira. Mnogi ljudi osjećaju da je svijet golem i brz i da nešto ne funkcionira, ali nije tako. Izgubili smo sposobnost učiniti nešto što su činili naši stari i što je oduvijek činio čovjek, a to je tražiti. Tražiti. Postavljati velika pitanja. Ponovno razmišljati zašto imam u srcu ovo nezadovoljstvo (što je nešto duboko ljudsko)?. Zašto sam ovdje? Stara i velika pitanja koja je čovjek uvijek postavljao, a koja danas više ne postavljamo. Ljudima koji ne vjeruju poručila bih da se vrate razmišljanju i preispitivanju vlastitoga života, o tome što je čovjek i što je život.


Razgovarala: Katarina Matijaca

Prevela: Jelena Vratović

Foto: Bitno.net

Možda će vas zanimati i ovo:

Print Friendly, PDF & Email
In this article