I. Naša potreba za moralnom istinom: uloga savjesti, slobode izbora i osobnosti
Premda se nalazimo tek na početku novoga tisućljeća, mislim da možemo slobodno reći da će „kršćanska savjest“, iako suočena s nikad prije viđenim izazovima, odnosno „novim stvarima“, sama po sebi ostati nepromijenjena. Kako bismo čvrsto oblikovali savjest naše djece, mi, kao katolički roditelji, trebamo uzeti u obzir i te „nove stvari“. Moralna načela koja će nam poslužiti za oblikovanje njihove savjesti po pitanju tih „novih stvari“ također će, poput savjesti, ostati ista.
Kada se djeca rode, ona dolaze na svijet kao pojedinci koji još nisu postali stvorenjima kakvima Bog želi da budu. Razumljivo, ona još nisu dosegnula razinu razvoja ili zrelosti koju prirodno mogu dosegnuti. Prema tome, potrebne su im stvari poput ljubavi, podrške, sigurnosti te odgoja. Ove potrebe naše djece odgovaraju pravim moralnim dobrima ljudske egzistencije – dobrima koja su im potrebna da ostvare svoj potencijal u potpunosti. Kao roditelji, pozvani smo od Boga da u suradnji s drugima ispunimo te potrebe naše djece, odnosno da im pomognemo u postizanju pravih dobara koje Bog želi da imaju. Težnja za postizanjem ovih dobara – istine, znanja, ljepote, pravde, svetosti i drugoga – glavna je svrha moralnog života.
Svrha je odgoja naučiti djecu da teže dobru
U tom pogledu, jedna od naših najvećih dužnosti kao roditelja (što je ujedno i glavna tema ovoga članka) jest sveta dužnost da pomognemo našoj djeci u njihovoj potrazi za dobrom moralne istine. Ovaj zadatak dijelom uključuje podučavanje naše djece da njihovi ciljevi moraju biti, kao što Karol Wojtyla (papa Ivan Pavao II.) kaže: „istinski dobri, jer težnja k zlim ciljevima suprotna je racionalnoj naravi osobe“. Wojtyla dodaje da je „svrha odgoja upravo to: težnja k pravim ciljevima, odnosno pravim dobrima kao ciljevima naših postupaka“.
Dužnost da pomognemo našoj djeci u oblikovanju njihove savjesti znači to da im moramo pomoći da shvate koja su to ustvari moralna dobra ljudske naravi, odnosno dobra koja ih čine savršenima kao ljudska bića. Poznavanje tih dobara prvi je korak u oblikovanju savjesti. Zašto? Jer jedino sudjelovanjem u tim dobrima naša djeca mogu ostvariti sebe u potpunosti. Ali moramo u njima sudjelovati mudro, pod vodstvom kršćanskih moralnih načela.
Mi izabiremo hoćemo li biti dobra ili loša osoba
Proces ostvarivanja čitavog svog potencijala podrazumijeva da imamo mogućnost odlučiti kakva osoba želimo postati – dobra ili loša. Drugim riječima, imamo slobodu izbora po pitanju vrste osobnosti koju ćemo si dodijeliti. No, kao što Germain Grisez kaže, „mogućnost slobodnog izbora bila bi beskorisna kada ne bismo znali koje su odluke dobre. Ali znamo; procjene koje razlučuju dobre odluke od zlih zovemo ‘savjest’“. Grisez naziva savjest (i slobodu izbora) osnovnim „egzistencijalnim načelima“ moralnosti zato što su to osnovni preduvjeti moralnog dobra i zla. Posredstvom svoje savjesti, kao što Drugi vatikanski sabor naučava, „čovjek prima i prihvaća naredbe [Božjeg] božanskog zakona“ (iz deklaracije Dignitatis humanae, hrv. O dostojanstvu čovjeka).
S obzirom na to da su sloboda izbora, savjest i osobnost tako usko povezane, vrlo je važno da roditelji usmjeravaju svoju djecu tijekom njihova razvoja i korištenja slobode izbora. Moralna dobrota postiže se jedino pomoću postupnog i postojanog donošenja dobrih odluka. Prema riječima Williama E. Maya, „svatko ima mogućnost postizanja moralne dobrote uz pomoć Božje milosti. Moralna dobrota ključan je dio cjelovitog ljudskog ostvarenja, potpune preobrazbe u biće kakvo Bog želi da budemo“.
II. Faze moralnog odgoja: oblikovanje moralne savjesti kod naše djece
Kako možemo odgovorno koristiti svoju slobodnu volju? Kako možemo steći ili razviti moralne vrline? Što to znači „oblikovati“ nečiju savjest? Servais Pinckaers tvrdi da postoje tri temeljne faze onoga što on naziva „odgoj slobodne volje“, koje se podudaraju s trima fazama ljudskoga života. Djetinjstvo odgovara „fazi discipline“, adolescencija „fazi napretka“ i zrela dob „fazi zrelosti i usavršavanja slobodne volje“.
U prvoj fazi moralnog odgoja dijete se mora naučiti prihvatiti „disciplinu života koja se temelji na pravilima, odnosno moralnim zakonima“. Disciplina uključuje prenošenje znanja i oblikovanje mišljenja i htijenja u slozi koja postaje sve jačom između djeteta i roditelja. Pinckaers smatra da prava disciplina nipošto nije autoritarna. Prava disciplina, on tvrdi, „odnosi se na prirodne težnje, spontani smisao za istinu i dobrotu te savjest djeteta ili učenika“.
Disciplina, zakon i pravila potiču nas na izvrsnost
Razvoj morala tijekom prve faze osjetljiva je stvar, što dobro zna svaki roditelj malog djeteta. Dijete se u ovoj fazi često buni protiv bilo kakvog ograničenja svoje slobode ili mu se barem protivi. Stoga je prva faza iznimno važna za razvoj djetetove savjesti. Ako želimo odgojiti našu djecu da budu moralna bića, moramo im pomoći da shvate kako disciplina, zakon i pravila nisu tu da stanu na put njihovoj slobodi ili da ograniče njeno korištenje. „Disciplina, zakon i pravila služe tome da razviju djetetovu sposobnost vršenja postupaka koji su u punom smislu riječi izvrsni, uklanjajući pritom pogubne ispade koji se mogu razmnožiti u čovjeku poput korova koji guši dobro zrno i štiteći ga od štetnih pogrešaka koje ga mogu odvratiti s pravoga puta i ugroziti njegovu unutarnju slobodu“.
Tijekom prve faze Deset Božjih zapovijedi ključne su kao iskaz moralnog zakona. Papa Ivan Pavao II. kaže u svojoj enciklici Veritatis Splendor (hrv. Sjaj istine) iz 1993. godine da su te zapovijedi temelj i počelo istinske slobode. Bez njih ne možemo poštovati ni dobro našega bližnjeg ni, uostalom, naše vlastito dobro. Isus govori o našem najvećem dobru kada kaže bogatom mladiću iz Matejeva evanđelja: „[A]ko hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi“ (Mt 19,17). Ivan Pavao II. zapaža da je tim riječima Isus „otkrio čvrstu poveznicu između vječnoga života i poslušnosti zapovijedima: Božje zapovijedi pokazuju čovjeku put života i vode ga prema njemu“.
Možemo izabrati neposlušnost
Naravno, čovjek, bilo da se radi o djetetu ili o odrasloj osobi, može se odlučiti za neposlušnost prema zapovijedima Božjega moralnog zakona, no ne može se pretvarati da ga ta neposlušnost čini sretnim. „Njihovo osporavanje neće ih ukloniti iz njegove (čovjekove) prirode,“ tvrdi Ramon Garcia de Haro, „već vodi k propasti, a na taj način kvari i društvo“. Garcia de Haro uspoređuje ovu situaciju s inženjerom koji zanemaruje zakone gravitacije. Time „on ne postiže poništavanje svojih vlastitih potreba, nego riskira raspad projekta koji konstruira“.
Mi, kao roditelji koji se brinu o vječnome spasenju svoje djece, poduku o Deset Božjih zapovijedi moramo shvaćati kao conditio sine qua non ranih faza oblikovanja djetetova morala. Međutim, slažem se s Pinckaersom da bismo pri podučavanju naše djece o Deset Božjih zapovijedi trebali isticati dvostruku zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prema Pinckaersu, one su „plodno sjeme moralnog zakona te daju poticaj i pozitivni smisao ostalim zapovijedima“. Ovo je ključno jer, kao što on dodaje, dijete „treba iskusiti Božju ljubav i ljubav svojih učitelja, čak i onda kada oni znaju biti strogi i zahtjevni, ako želimo da njegov odgoj bude uspješan i plodonosan“.
I djeca se nose s kušnjama
Podučavanje naše djece o Deset Božjih zapovijedi u ovoj ranoj fazi opravdava činjenica da onaj tko je početnik u moralnom životu, to jest dijete, mora se u to doba naučiti nositi s kušnjama, izbjegavati grijeh i boriti se protiv težnji koje se protive ljubavi prema bližnjemu. Upravo negativna pravila ovoga objavljenog zakona čuvaju netom zasađeno sjeme ljubavi prema Bogu i bližnjemu koje pušta korijenje u njihovim srcima.
Druga faza moralnog odgoja podudara se s mladosti. Karakterizira je samoinicijativno preuzimanje odgovornosti za vlastiti moralni život, razvoj osjetljivosti prema moralnim vrijednostima, te produbljivanje aktivne nutrine ili duhovnog života. Ovu fazu karakterizira i napredak u korištenju različitih vrlina, posebice u vršenju ljubavi prema bližnjemu.
U ovoj fazi postupno počinjemo zanemarivati fizičku ugodu, odnosno očekivanje nagrade i izbjegavanje kazne koji služe kao primarni poticaji za činjenje dobra. Iako su ovi poticaji ključni u prvoj fazi, u drugoj fazi oni „uzmiču pred ljubavlju prema vrlini radi nje same, te pred ljubavlju prema drugima i sebi radi njih samih, što se naziva prijateljstvom“. Mladić ili djevojka također uče koristiti različite vrline čak i onda kada je to teško i kada drugi to ne primjećuju.
Razlučivanje dobra i zla
Ako su Deset Božjih zapovijedi temeljni tekst prve faze, čini se da s pravom možemo reći kako je Govor na gori tekst koji najbolje odgovara drugoj fazi. Pinckaers smatra da nas Govor na gori vodi od ograničene moralne teorije legalizma k moralnoj teoriji napretka „koja se temelji na velikodušnosti koja spontanošću prave ljubavi uvijek nadmašuje ono što se od nje traži“. Pinckaers nas podsjeća na to da pravila Govora na gori nadmašuju (bez iznimke) vanjska djela kako bi prodrla u nutrinu ili središte čovjeka, u „srce“ u biblijskom smislu te riječi, što podrazumijeva djelovanje savjesti, odnosno razlučivanje dobra i zla.
Savjest je svetište čovjeka
Oci s Drugog vatikanskog sabora imali su na umu ovo poimanje savjesti – kao spoznaje da je Božji zakon upisan u srce svakoga čovjeka (Rim 2,14-16) – kada su izjavili u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes (hrv. Radost i Nada): „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini. U savjesti se divno otkriva onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i bližnjemu.“
Treća faza moralnog odgoja
Treća faza moralnog odgoja, koju neću detaljnije pojašnjavati s obzirom na to da ovdje govorimo o oblikovanju savjesti kod djece, dovodi do sazrijevanja slobodne volje. Ona se na moralnoj i duhovnoj razini podudara s razdobljem zrele dobi. Pinckaers je opisuje pomoću dviju značajki: „umijeće izvrsnih postupaka i plodonosna kreativnost“. U ovoj fazi čovjek vrši svoje postupke „u skladu s planom, višim ciljem koji je na korist njemu i drugima… Po njegovom odgovoru na vlastiti poziv, revnosti u ostvarivanju višega cilja, koliko god se on činio skromnim, ili ostvarenju važnih zadataka koje izvršava u službi svoje zajednice, obitelji, grada ili Crkve, možemo vidjeti da je njegova moralna slobodna volja postala savršenom“. Najbolji opis života na koji je pozvan odrasli kršćanin dao je sv. Pavao u svojoj poslanici kršćanima u Efezu: „… do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13).
Duhovni pisci u kršćanskoj tradiciji bilježe ove tri faze kao „put čišćenja“ (prva faza), „put prosvjetljenja“ (druga faza) i „put ujedinjenja“ (treća faza).
III. Odgoj specifične katoličke savjesti kod naše djece
Gore navedeni ulomak o savjesti iz pastoralne konstitucije Gaudium et Spes ukazuje na to da se ona odnosi na dvije stvari: na promišljenu procjenu moralnosti nekog određenog čina i na svjesnost pojedinca o osnovnim načelima moralnosti, odnosno da treba činiti dobro i izbjegavati zlo. Ova dva značenja savjesti očito su međusobno povezana jer, kao što mons. William Smith ističe, savjest djeluje tako da primjenjuje „opće ili specifično moralno znanje na neki potencijalni i određeni postupak“.
Mons. Smith također kaže kako se savjest često opisuje pomoću metafora kao što su „glas Božji, unutarnji glas, te postojani, tihi glas u čovjekovoj dubini srca“. Iako nam ovi izrazi mogu biti korisni prilikom objašnjavanja prirode i značenja savjesti našoj djeci, katolički moralni nauk jasno potvrđuje da „s obzirom na to da je procjena savjesti intelektualan čin, ona ne može biti puki osjećaj ili osobna odluka da ćemo se ponašati ili živjeti na određeni način“. Prema tome, iako ne možemo poreći da su osjećaji važni i da igraju ulogu u donošenju dobrih procjena savjesti, kršćanski moralni život zahtijeva „uvjerenje da određeni čin ili je ili nije sasvim u skladu s pravilnim moralnim mjerilima“.
Čvrsti temelji vjere
Procjena savjesti čovjekova je najbolja i konačna praktična procjena o moralnosti određenog djelovanja, stoga je on obavezan postupati u skladu sa svojom savjesti. Čovjekova dužnost da sluša svoju savjest uključuje i odgovornost da je pravilno informira. Ovo je neophodno jer, kao što znamo iz iskustva, naša savjest nije nepogrešiva, odnosno ona može pogriješiti u svojoj procjeni. Stoga mi, kao kršćanski roditelji, moramo pomoći našoj djeci da svoju procjenu zasnivaju na čvrstim temeljima „moralnih načela shvaćenih u svjetlu vjere“.
U svjetlu potrebe za objektivnim mjerilima moralnosti, riječi Ronalda Lawlera, Josepha Boylea i Williama E. Maya mogu nam pomoći u razjašnjavanju toga što to znači oblikovati ispravnu savjest: „Prvo, čovjek mora razumjeti implikacije osnovnih moralnih načela. Drugo, ovisno o svim bitnim značajkama situacije u kojoj se pojedinac nalazi, čovjek mora naučiti kako primijeniti ove norme tako da stvara razumne procjene savjesti“.
Želite da vam djeca postanu inteligentni i zreli kršćani
Osim toga, katolički će roditelj, imajući na umu da Crkva izražava Kristov sud o moralnosti, pokušati naučiti, prihvatiti i živjeti ono što tijelo (Kristovo) naučava preko nadljudskog autoriteta crkvenog učiteljstva. Katoličke bi majke i očevi stoga trebali shvaćati kao svoju dužnost naučavanje moralnih istina katoličle vjere svojoj djeci. Kao što su oci Drugoga vatikanskog sabora naučavali: „A kršćani u oblikovanju svoje savjesti treba da pažljivo paze na svetu i sigurnu nauku Crkve. Po Kristovoj je naime volji Katolička Crkva učiteljica istine.“
Naposljetku, katolik bi trebao Božju objavu u Svetome pismu i kršćanskoj tradiciji kako je tumači Crkva, zatim primjere svetaca kao oličenja Crkvenog nauka, te prirodni zakon shvaćati ne kao „ekstrinzične izvore informacija ili kao izvanjska ograničenja nad svojom savjesti“. Inteligentan i zreo kršćanin (onakav kakvim želimo da naša djeca postanu) trebao bi prihvatiti objavu Kristovu, kao što to Lawler, Boyle i May lijepo izriču, „kao temeljni okvir prema kojemu će organizirati svoj život i poimati svoje postojanje“.
Odgajati dobru i svetu djecu
Ako želimo odgojiti dobru i svetu djecu u ovom novom tisućljeću, trebamo se pobrinuti ne samo za oblikovanje njihove savjesti, već i za prikladnost i točnost našega znanja o onome što Crkva naučava. Katekizam Katoličke Crkve pouzdan je referentni izvor za našu poduku o moralnom nauku katoličke vjere. Dok podučavamo svoju djecu o osnovama „dobra i zla“, trebali bismo voditi računa o pouzdanoj moralnoj pedagogiji, točnije, moramo izbjegavati legalističko izlaganje crkvenog nauka. Moralne norme Crkve, u tom smislu, moramo izlagati kao moralne istine koje vode usmjeravaju i našu djecu na putu prema istinskoj sreći.
Kršćanski roditelji morat će se suočiti s brojnim izazovima, što starima, što novima. Pod time mislim na moralna pitanja koja se tiču tema kao što su ljudska seksualnost, obrazovanje i tehnologija. Moramo se više nego ikad prije osloniti jedni na druge u suočavanju s ovim pitanjima jer ne možemo računati na današnju kulturu da će nam pomoći u našemu zvanju koje imamo kao prvi učitelji i odgojitelji naše djece. Kao što znamo iz iskustva, vrijeme u kojem živimo često postupa na načine koji iskrivljavaju nas i našu djecu!
Zašto moramo posvetiti toliko veliku pažnju oblikovanju naše savjesti i savjesti onih koje nam je Bog povjerio – naše djece? Vjerujem da je kardinal John Henry Newman prije više od stotinu godina dao najbolji odgovor na to pitanje: „[Savjest] je glasnik Onoga koji nam po prirodi i po milosti skrovito govori i uči nas i vlada nad nama pomoću svojih izaslanika. Savjest je iskonski Kristov namjesnik“.
Molimo za mudrost Duha Svetoga, da prosvijetli tog „iskonskog Kristova namjesnika“ u svakome od nas tako da ga možemo pomoći prosvijetliti u „malenima“ koje nam je Bog podario kako bismo bili spremni postati građanima ne samo Grada ljudi, već i Božjega grada.
Dr. Mark S. Latkovic – Catholic Culture
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: TeiTo
