Prije nego je Bog dao djecu, bila sam više nego svjesna moderne kulture rata i pomaka u stavovima prema moralnom relativizmu, ravnodušnosti prema nepravdi i povećanju agnostičkih i ateističkih načela u edukaciji i politici. Odrasla sam u postmodernim 80-im i 90-im godinama koje su bile razdoblje „sigurnog seksa“ i dijeljenja kondoma, proširene promocije „sigurnog seksa“ u školama i očite mlitavosti prema tradicionalnim društvenim normama vezanim za seks.
Zaslugu za to što sam odabrala katoličanstvo kao svoju osobnu vjeru tijekom adolescencije imaju moji roditelji, jer su sami po sebi usvojili umjeren pristup kulturnom ratu u vrijeme mog djetinjstva. Umjesto da su izbjegavali pop kulturu, prihvatili su televizijske programe, glazbene skupine i trendove odjeće bez neke prevelike zabrinutosti. U drugu ruku, nisu dozvolili mom bratu i meni da samovoljno pratimo sekularne ideologije, posebno ako su one bile direktno proturječne našoj katoličkoj vjeri. Naši roditelji su koristili važna pitanja kao teme za raspravu za vrijeme obroka i dok smo se vozili u autu, što je pomoglo u oblikovanju naše savjesti, kako bismo bili čvrsto ukorijenjeni u razumijevanju svojih religioznih uvjerenja.
Koje je rješenje za odgoj duhovno zdrave djece od najranije dobi na dalje?
Umjesto „što smijete i što ne smijete“ moji roditelji su objasnili zašto mi vjerujemo kako vjerujemo, što je moj mladi um uvijek poticalo na još više pitanja. Ako moji roditelji nisu bili u mogućnosti odgovoriti na pitanje, ili bi pitali župnika ili bi predložili da sama razgovaram s njim.
Sada sam majka dviju malih djevojčica koje odrastaju u vremenima bez presedana: razotkrivanje Planed Parenthooda, legalizacije istospolnih brakova na nivou nekih država, kontracepcija i abortusi financirani od države, hvaljena javna „ubojstva iz milosti“ i sl. Mnogi televizijski programi i popularna glazba za djecu predškolske dobi su me zaprepastili, ali ne želim upasti u zamku poricanja i krenuti putem lijenosti, dopuštajući našim djevojčicama da gledaju ili slušaju što i svi drugi, ali ne želim ih ni socijalno izolirati od njihovih vršnjaka ograničavajući ih u svemu. Koje je onda rješenje za odgoj duhovno zdrave djece od najranije dobi na dalje? Evo nekoliko ideja koje su meni pomogle.
Prethodno pogledajte filmove, televizijske programe, knjige i popularnu glazbu, prije nego im izložite svoju djecu
Ovo se možda zvuči očekivano, ali to iziskuje namjeru i napor s moje strane da pažljivo sjedim i prisilim se na bolno izdržavanje nastavaka Dora istražuje ili čak i gore Yo Gabba Gabba! U tim programima ima jako puno smeća; ono što se može činiti dobroćudnim na početku, može poslati katastrofalnu duhovnu poruku našoj djeci.
Na primjer, moja najstarija kći, Felicity, htjela je gledati nastavak Mog malog ponija. S obzirom da sam odrasla s ovom ikonom pop kulture 80-ih, slegnula sam ramenima i pretpostavila kako će priča biti slična onome čega sam se sjećala iz djetinjstva (što nije bilo mudro). Tako smo nas dvije pogledale zajedno kratki isječak i bila sam užasnuta. Sve je obilovalo kultom magije i praznovjerja! Nije to bila paperjasta bajka ili kršćanski simbolizam. To je bio otvoreni okultizam, kojeg sam (srećom) prepoznala kroz proučavanje štetnih učinaka okultnog i New Age pokreta. Nakon tog isječka, tiho smo prebacile na nešto isprobano i istinito kao Veggie Tales (animirana serija koja kroz povrtne likove donosi biblijske i vjerski poučne priče, op. ur.)
Zaključak je sljedeći: Upoznajte se s onim što privlači modernu djecu i onda razborito provucite kroz svoj duhovni filter što je prikladno, a što nije. Ako niste sigurni, uvijek trebate pitati svećenika od povjerenja ili se savjetovati s pravovjernim katoličkim izvorima kako biste pronašli više informacija.
Ograničite – ali nemojte isključiti – izloženost svoga djeteta „stvarnom svijetu“
Teško je, ali ja ne zaklanjam svoju djecu od onoga što se događa u svijetu. Čak i kad blokiram gledanje neprikladnih programa, filmova, knjiga i sl., neizbježno će se izvan svog doma susresti s nečim suprotnim od naših katoličkih uvjerenja. Zgrožena sam reklamnim panoima koji sjaje dok se vozimo cestom, ali ne paničarim. Ako me moje djevojčice (kao Felicity) pitaju o oskudno odjevenoj ženi koju vide, nasamo razgovaramo o čednosti i zašto je važno poštovati naša tijela.
Bila sam impresionirana jednoga dana kad sam ju odvela u lokalni shopping centar gdje je ona primijetila mladu djevojku koja je razgolitila svoj trbuh i nosila kratke hlače. Felicity se nagnula i šapnula mi: „Mama, ta cura nije čedno odjevena.“ Ugodno iznenađena, odgovorila sam: „U pravu si, a zašto je tako?“. Razgovarale smo o pokrivanju trbuha i nogu jer su naša tijela naša osobna stvar.
Moje djevojčice su jako dobro upoznate sa svijetom i lokalnim vijestima. Suprug i ja otvoreno raspravljamo o trenutnim aferama dok večeramo i Felicity vrlo brzo shvati znakove našeg govora tijela i promjene tona. Često će nam tada postaviti pitanje, a Ben i ja smatramo to prirodnim načinom otvaranja iskrenog razgovora o onome što mi vjerujemo i zašto.
Najvažnija stvar ovdje je da su djeca puno osjetljivija na moralna učenja nego što mi pretpostavljamo, posebno ako počinjemo s duhovnim instrukcijama kada su mlađi. Za malu djecu je prirodno vjerovati da Bog postoji, baš kao anđeli i sveci. Moje mišljenje je da trebamo iskoristiti njihovu prirodnu želju za onim što je vječno dok su još mladi i prilično neokaljani utjecajem svijeta. Puno je lakše graditi na čvrstom katoličkom temelju kada krenemo rano.
Budite uzor svetosti
Jedan od najočitijih i najsnažnijih alata učenja koji mi kao roditelji imamo jest taj da živimo ono što vjerujemo. Iako je to potkrijepljeno i kliničkim istraživanjima u psihologiji, sjećam se da sam pomislila još u školi: naravno da djeca primjerom uče više nego bilo kako drugačije! Jasno je da mi trebamo biti svjesni toga kako živimo, jer su naša djeca ogledala koja odražavaju i dobre i loše stvari.
Bez obzira što mi mislimo, djeca nastoje usvojiti stavove i način života svojih roditelja preko kulturnih modela ili čak trendova među vršnjacima. Ako želim da moja djeca budu emocionalno, fizički i duhovno zdrava, trebaju vidjeti kako se brinem o sebi na ove načine. To ponekad povlači za sobom znatnu količinu poniznosti s moje strane, posebno kada učinim pogrešku i ispričam se djevojčicama kada puknem na njih ili budem nestrpljiva. Ali one uvijek opraštaju i često završim s ogromnim zagrljajem i njihovim ogromnim osmijehom.
Svačiji život je užurban i naguran zauzetošću, ali ja zaista vjerujem da trebamo svojoj djeci biti svjedoci ograničenosti. Ponekad to znači da ja kažem djevojčicama da provedu neko vrijeme u tišini kako bih se ja mogla odmoriti, ili im kažem da sam preopterećena i da trebam odmor. Kasnije nas ovo uvlači u razgovor o našoj ljudskoj pogrešivosti i potrebi za ovisnosti samo o Bogu.
Božja milost nadoknađuje moje roditeljske nedostatke
Odgajati djecu u ovoj ludoj epohi averzije prema religiji može biti obeshrabrujuće za svakog roditelja. Znam to, jer sam i ja u rovovima odgoja djece u ranoj dobi i djetinjstvu. Ali kada sve drugo propadne i kada se pitam jesam li kao mama dobila išta dobro, moram vjerovati u dvije stvari: Jedna je da roditelji primaju posebne milosti za odgajanje djece i druga je da Božja milost nadoknađuje moje roditeljske nedostatke. Sve što trebamo je tražiti od Boga mudrost kako bismo vodili svoju djecu k svetosti i zahvaliti mu što popunjava praznine kada mi posrnemo.
Jeannie Ewing – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Unsplash
