Od dana kada smo dobili još jednog anđela na nebu, prošlo je malo više od godinu dana. Na Damjanovu godišnjicu rođenja za nebo nisam bila u Zagrebu sa svojima i možda me to malo odmaklo od sjećanja, ali sam za sebe uzela barem pola sata da se isplačem, da se sjetim svega…
Zbog čega se to sve dogodilo, ne znam, ali znam da za sve postoji razlog. Ta mala dušica bila je željena dosta dugo, a začeta je vrlo brzo nakon mojih zdravstvenih problema – teške upale mjehura i bubrega i atipične upale pluća koji su vjerojatno oslabili moj imunitet.
Spoznanje da ćemo ponovno postati roditelji nas je jako razveselilo
Spoznanje da ćemo ponovno postati roditelji nas je jako razveselilo, posebno stoga što smo to saznali na 13. u mjesecu (13.7.2016.). Prva dva mjeseca trudnoće prošla su vrlo brzo, nismo bili ni svjesni. Zadnji dan odmora na moru kao da je nešto krenulo krivo. Imala sam takav osjećaj. Vratili smo se i prvi pregled u bolnici pokazao je da je sve dobro, a doktor me naručio za vikend, 1.9. Već nekoliko dana nakon toga prvog pregleda u bolnici, 18.08., prokrvarila sam prvi put i tada je krenulo vrijeme straha.
Bili smo u bolnici, doktorica je nakon dugotrajnijeg pregleda vidjela otkucaje i da je beba još tu. Već tada sam se osjećala uplašeno, tužno jer sam mislila da bebe više nema, no otkucaji srčeka na ultrazvuku su me ohrabrili. Suprug je bio uz mene, a bio je i naš kum koji je u inicijativi „40 dana za život“ i već tada je cijela Hrvatska počela moliti za nas.
Završila sam na strogom mirovanju i onda došla na redovni pregled kada sam bila naručena. Tamo u bolnici sam drugi put prokrvarila, iako su svi nalazi bili uredni. Odmah su mi uveli lijekove, dodatno za tlak i za dijabetes te preporučili daljnje strogo mirovanje. Ponovno me naručili za tri tjedna.
Toga dana, 23.09., sam došla, prošla sve preglede i dobila nalaze koji su bili uredu i zadnji put otišla na ultrazvuk gdje sam vidjela svoga dragog Damjana s veselim otkucajem srca na ekranu. Taj dan je bio i rođendan dragoj prijateljici koja je rodila par dana prije sina i baš sam bila vesela jer mi je puno prijateljica te godine rodilo, ili je tek trebalo roditi. Čak i tada u bolnici se nalazila jedna kolegica s faksa sa svojom malenom. Dijelila sam njihovu sreću i veselila se našoj.
Prošli smo kritično razdoblje prvog tromjesečja i kao da nije bilo brige
Sve se činilo u najboljem redu, prošli smo kritično razdoblje prvog tromjesečja i kao da nije bilo brige. No, duboko u srcu postajala je stalna strepnja, iako su nalazi bili uredni. Onda u nedjelju, na potpunih 16 tjedana, čudan osjećaj u rano ujutro. Preplašila sam se. Zar opet krvarenje? No, nije bilo samo to. Osjećala sam kao da mi je puknuo vodenjak. Dežurni liječnik me tada nije pregledao. Rekao mi je da mirujem, da ćemo pričekati ponedjeljak moju doktoricu i ponoviti sve pretrage. Rekao je: „Ako je nešto i krenulo, ne možemo ništa učiniti.“ Osjećala sam se tupo, jadno te nedjelje koja nikako nije prolazila. Cijeli dan sam molila za predanje, za hrabrost, jakost. Taj nemir, taj strah, sve je bilo jako teško toga dana. Nikako nisam mogla dočekati ponedjeljak.
Tupa bol u srcu, glavi, čudni snovi pod anestezijom, grozan osjećaj
Znala sam da nešto nije uredu. I onda, oko 4 ujutro, 26.9., krenuo je pritisak, mala bol. Sestra zove dežurnog koji me porađa u ambulanti i odmah me hitno šalje na čišćenje. Tupa bol u srcu, glavi, čudni snovi pod anestezijom, grozan osjećaj. Bila sam nekoliko puta pod anestezijom, ali nikad se nisam tako osjećala. Nakon što sam se probudila i došla malo sebi, javljam suprugu da bebe više nema. Odmah je stigao k meni. Jecamo, tugujemo, oboje smo izbezumljeni. Dolazim polako sebi, ali pomalo kao da ne mogu vjerovati da nam se to opet dogodilo.
Naša beba se druži s Isusom na nebu
Jedan od najtežih dana u životu prolazi uz plač, predanje, uz molitvu dok se nalazim na babinjačama i čujem kako bebe plaču u sobi pored moje. A, naše bebe više nema, druži se s Isusom na nebu.
Iako grcam od bolova, zajedno s cimericom koja proživljava istu stvar kao i ja, imam snage za molitvu, za svjedočenje vjere. Diže me fra Marin svojim pjesmama i spoznanje da su moje drage Žene vrsne sa mnom u mojim patnjama.
Znam što trebamo učiniti: pokopati tu malu dušu.
Nekoliko godina prije, kada se Jakov rodio za nebo, nije bilo mogućnosti pokopa najmanjih. No, udruga Betlehem s paterom Glogovićem, gđom Ljubicom i ostalim suradnicima, borbom protiv birokracije ostavaruje mogućnost da sada svi naši mali, nerođeni mogu pronaći svoje mjesto na koje će im roditelji moći doći.
Mi smo odlučili da je najbolje da Damjan (toga dana su bili sv. Kuzma i Damjan) bude s Najmanjima među najmanjim. To nam se činilo nekako najprirodnije, nekako najosobnije.
Koliko god je bilo teško razgovarati, drugi dan sam kontaktirala Udrugu i pokrenuli smo postupak. Svi su bili ljubazni i jaki u podršci i molitvi. Neizmjerno smo im zahvalni što su nam pružili dostojanstven opraštaj. Znali smo da puno naših bližnjih, ali i onih nepoznatih, moli za nas. Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli u tim trenucima jer bez molitve ne bismo mogli podnijeti to s takvim predanjem.
Udruga se pobrinula za ispraćaj i došao je naš novi župnik koji je održao prekrasan pogreb. Toga dana s Damjanom je pokopana i jedna djevojčica. Damjan i ona su bili deveto i deseto djetešce pokopano u grobnici Najmanjih. Imali smo i Misu na kojoj smo u Duhu krstili našeg Damjana.
Kako se sada osjećamo? Kako se nosimo?
Ne bojimo se pričati o tome. Želimo svjedočiti da jedino uz predanje Gospodinu možemo napraviti korak naprijed. Želimo reći da sve što se događa u našim životima, događa se da se proslavi Ime Gospodnje. Želimo tako živjeti; želimo biti bliže Njemu. On je naš Otac, a Damjan se raduje s Njim skupa sa svojim bratom.
Teško je jer se ja često sjetim, pogotovo na neke posebne dane, ali i to proživim u nadi, u vjeri.
Da nije bilo vjere, vjerojatno bih sve drugačije proživjela. I svakako mogu reći da vjerujem da je svima onima kojima se ovako nešto dogodi lakše ako vjeruju, lakše pronađu smisao.
I dalje predajem svoj život i ono što nam Gospodin tek pripravlja Njemu u ruke
I dalje predajem svoj život i ono što nam Gospodin tek pripravlja Njemu u ruke. Ponekad se teško boriti s pitanjima, sa strahovima, sa sumnjama, ali samo smisao Isusovog križa daje nadu za dalje, daje ohrabrenje činiti mala čuda u našim životima, daje pouzdanje za svjedočenje i hrabrost za predanje.
Zahvaljujem mu za svoju malu obitelj, za prekrasne stvari koje čini u našim životima, za ono što nas okružuje i ono što nam želi dati. Zahvaljujem jer znam da On zna najbolje i On želi da smo mi sretni. Zahvaljujem jer mi je dao drugi dan, drugu priliku. I naučila sam se radovati, iako se ponekad sjetim…
Znak života – Žena vrsna
Foto: Daiga Ellaby – Unsplash
