Prvo sam dijete svojih roditelja, nakon mene mama je izgubila bebu i onda imala još jednu kćer i sina. Kad mi je kao djetetu rekla da imam brata na Nebu (vjerovala je da je muško), istog trenutka zavoljela sam ga kao ostalu braću, ništa manje, ali i osjećala tugu što ga ne mogu upoznati. Pitala sam majku za djetetovo ime, no ona mu, zbog shrvanosti gubitkom, nije nadjenula ime. Pitala sam je mogu li ja dati ime bratu. Raznježila se i potvrdno kimnula. Saznanje da imam brata u meni je probudilo veliku zahvalnost prema Bogu i poželjela sam da mu ime znači dar Božji.
Kako u svojoj dječjoj glavici nisam znala koje bi ime imalo takvo značenje, a smatrala sam kako moj već dugo bezimeni brat pod hitno treba ime, odlučila sam – neka se zove Dario. Nakon puno godina, na svoj 22. rođendan, usnula sam san – čula sam glas koji je rekao: „Sretan ti rođendan! Htio sam ti prvi čestitati. Ja sam tvoj brat Dario. Znam da si uvijek bila tužna što nismo odrastali zajedno, ali ja te čuvam i čuvat ću te sve dok se ne sretnemo u Nebu.“
Danas sam udana, i zamislite, suprug mi se zove Matija, što prema svom hebrejskom korijenu znači Božji dar.
Moje nerođeno dijete
Bog je supruga i mene do sada blagoslovio s dvoje djece: sinom, koji nam je radost ovdje na Zemlji, te djetešcem na Nebu. Obje trudnoće dočekane su s veseljem i u ljubavi. Dok sam u prvoj trudnoći znala biti zabrinuta jer mi je sve bila nepoznanica, nakon saznanja da ću drugi put postati mama, u meni su iz trenutka u trenutak rasle sreća i zahvalnost Bogu. Suprug i ja birali smo imena, maštali o trenutku kada ćemo naše dijete prvi put ugledati, staviti u naručje, pokloniti prvi poljubac i dati još bezbroj poljubaca kroz život. Bilo je to predivno razdoblje.
Tada je uslijedio ginekološki pregled i šok. Liječnik je rekao da sam zatrudnjela, ali da se negdje nakon začeća oplođena jajna stanica počela nepravilno dijeliti – nastavili su se normalno razvijati jedino plodovi ovoji i posteljica. Riječ je o tzv. anembrionalnoj trudnoći. Za tjedan dana išla sam na ponovni pregled i potvrdu dijagnoze. Dug je to bio tjedan. Nadala sam se da je trudnoća manja i da je ipak sve u redu, no znala sam da su male šanse za to. Molila sam se za čudo, pa za snagu da mogu prihvatiti volju Božju kakva god ona bila. Sljedeći pregled nije ostavio mjesta sumnji – zaista se radilo o anembrionalnoj trudnoći.
Trebala sam na kiretažu jer nije došlo do spontanog krvarenja, a ja sam već ušla u 10. tjedan trudnoće. Bojala sam se kiretaže, teško je bilo prihvatiti da moje toliko željeno dijete više ne živi pod mojim srcem. Suprug je cijelo vrijeme bio moj oslonac, iako je i sam patio. Brinula sam se i za sina, nisam željela da taj nasmiješeni jednogodišnjak osjeti našu tugu.
Iz smrti rođeni u život
Tada sam odlučila zamoliti molitvenu potporu. Nadala sam se kako će molitva smanjiti osjećaj straha od kiretaže i tuge zbog gubitka djeteta, no ona je učinila mnogo dublju promjenu. Dok sam čekajući na kiretažu ponavljala riječi psalma: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ja ne bojim, jer Ti si sa mnom Oče, Oče moj“, bila sam sigurna da moje dijete živi i da prebiva u domu Gospodnjem.
Zemaljski gubitak je uvijek težak
Zemaljski gubitak je uvijek težak, ali umjesto da se prepustim tuzi ili ljutnji iz čega nikakvo dobro neće proizaći, prigrlila sam križ jer dolazi od same Ljubavi koja jedina zna zašto je gubitak dobitak, zašto je ono što je nama zlo zapravo dobro. Znam da je Božja volja nepogrešiva. Sretna sam što mogu biti majka, iako ću svoje dijete moći zagrliti tek na drugom svijetu. Zahvalna sam Bogu što je supruga i mene izabrao za roditelje djetešca kojem je udahnuo dušu u trenutku začeća, kojeg je On zavolio i pozvao ga u Život.
Naše drugo dijete, začeto oko blagdana Svete obitelji, s ljubavlju i vjerom povjerila sam brizi te najsvetije obitelji. Mom velikom blagoslovu, krštenu željom, šaljem poljupce u Nebo, zajedno s molbama za zagovor svoje obitelji i svih vas.
Tvoje nerođeno dijete
U vremenu gubljenja ljudskog roda u materijalizmu, sve snažnijeg negiranja postojanja besmrtne duše te vrijednosti ljudskog života od samog začeća, majke koje su izgubile svoju djecu prije nego su ih uspjele priviti na svoje grudi, mogu snažno progovarati svojim životom o duhovnoj dimenziji djece Božje. Draga majko, ti koja patiš zbog gubitka svog nerođenog djeteta, poručujem ti da u svojoj tuzi možeš otkriti sreću. Duša tvog i mog djeteta dio je Otajstvenog tijela Kristovog. Svojom otvorenošću životu, svojim „da“, postala si slična Majci Gospodinovoj i obogatila svetu Crkvu još jednom vječnom dušom neprolazne ljepote koja svjedoči o ljepoti svoga Stvoritelja. Ženo, koje li privilegije!!!
Sestra i Mama – Žena vrsna
Foto: Unsplash
