Mislim da sam trudna već čitavu vječnost. One stvarčice koje računaju koliko je još vremena ostalo do poroda kažu da je prošao 31 tjedan i četiri dana, ali ja sam uvjerena da je dosad sigurno prošlo bar 50 tjedana. Usput, je li netko možda čuo u vijestima da je došlo do pomaka u vremenu i prostoru, zbog čega je vrijeme toliko usporilo da je počelo teći puževim korakom? Jer ja sam sigurna da tjedni prolaze bar dvaput sporije nego inače.
Moram odmah napomenuti da sam svjesna da imam problem sa zahvalnošću. Trebala bih se osjećati počašćenom jer mogu sudjelovati u čudu stvaranja novoga života i trebala bih radosno prihvaćati relativno male poteškoće koje dolaze s donošenjem ove nove duše na svijet. Iskreno, radim na tome. Ali pored zdravstvenih komplikacija opasnih po život, zbog kojih sam završila u bolnici, misteriozne jutarnje mučnine u trećem tromjesečju, neprestanog umora, nesanice i otežanog disanja – a kao šlag na torti, tu je i kaos koji svakodnevno proživljavam kao majka koja kod kuće školuje svoje petero male djece koja su već tu – imam problema s „radosnim podnošenjem patnji“.
„Dosta je i točka“ ili „Dosta je za sada“
Možda zato ni ne čudi što sam već nekoliko puta u proteklih mjesec dana pomislila: „Dosta je“. Još kada uzmemo u obzir da sam u srednjim tridesetima i da imam zdravstvenih problema koji se u trudnoći još više pogoršavaju (i koji su uzrokovali plućne embolije zbog kojih sam prošli mjesec završila u bolnici), lako je pomisliti na sve prednosti u kojima bih uživala da ne moram ponovno prolaziti kroz sve ovo.
Ali pokušavam se boriti protiv takvog načina razmišljanja jer što više razmišljam o tom problemu i molim na tu nakanu, to više shvaćam da je važno promatrati sve velike odluke koje se tiču otvorenosti prema djeci kao privremeno duševno stanje. Baš kao što bi tek udanoj ženi koja samouvjereno misli da želi imati 12 djece bilo mudro da smanji vremenski okvir unutar kojeg je isplanirala koliko veliku obitelj želi imati u budućnosti te razmišlja o tome godinu po godinu, tako bismo trebale razmišljati i mi žene koje osjećamo da bi nam dobro došla pauza od rađanja i umjesto da kažemo: „Dosta je i točka,“ trebamo reći: „Dosta je za sada“.
Evo zašto:
1. Puno je teže pridržavati se prirodnog planiranja obitelji
Prirodne metode planiranja trudnoća nužno zahtijevaju određenu razinu otvorenosti prema životu i primoravaju parove da donose odluke o broju djece iz mjeseca u mjesec, a ne do kraja života. To nije „tehnička pogreška“, već jedno od glavnih obilježja prirodnog planiranja obitelji. Međutim, što više vremena provedemo zamišljajući budućnost bez rađanja djece, to prirodno planiranje obitelji postaje sve veći teret. Naša nas kultura bombardira porukama da su kontracepcija i svojevoljna sterilizacija sjajna rješenja koja parovima omogućuju slobodan i bezbrižan život. Premda to nije istina, ako sve više počnemo razmišljati da nam je „dosta“, te nam opcije mogu zvučati vrlo primamljivo.
2. Dovodi te u iskušenje da zanemariš svoj poziv na služenje
Možda ovo ne vrijedi za svakoga, ali kada ja razmišljam o tome da prestanem rađati, odmah me preplave misli o tome da ću postati slobodna: moći ću otići s mužem van grada i neću morati posvuda voditi bebu sa sobom, neću morati točiti bočice za bebe 50 puta na dan, moći ću otići u kupovinu i ostaviti djecu samu kod kuće i slično. Nema ništa loše u tim stvarima, ali problem nastaje kada pomislimo da prestati mijenjati pelene znači prestati intimno služiti. Bit kršćanskog života je davanje cijeloga sebe za druge, često na načine koji nam nisu baš ugodni. Prema tome, ako sve radimo kako treba, nastavit ćemo zauvijek „mijenjati pelene“ na ovaj ili onaj način.
3. Postoji nekoliko načina da povećate obitelj
Kao što sam rekla u prethodnom odjeljku, kada mi (a pod „mi“ mislim na sebe) poistovjetimo prestanak rađanja s prestankom gorljivog služenja drugima, može nam se dogoditi da se zatvorimo pozivu na širenje obitelji drugim metodama. Čak i ako je par ispravno razlučio kako je došlo vrijeme da nema više biološku djecu, Bog ih možda poziva da prošire svoju obitelj posvajanjem ili udomljavanjem djece – ali ako su se prepustili načinu razmišljanja da je došlo vrijeme za lagodan život sada kada više nema trudnoća, taj im poziv može potpuno promaknuti.
4. Obeshrabrujete druge
Nikada neću zaboraviti jedan događaj koji se zbio u razdoblju dok sam još imala troje djece mlađe od tri godine. Poznanica, koja je također imala malu djecu, rekla mi je da ne želi imati više djece. Ona i muž su bili katolici, ali su odlučili da će se on podvrgnuti vazektomiji. Ona je bila jedna od rijetkih osoba za koje znam da, poput mene, žive životom koji se protivi današnjoj kulturi. U mnogo smo se situacija smijale, plakale i suosjećale jedna s drugom.
Ja nisam bila svjesna koliko me jačalo to što je ona išla istim putem kao ja, sve dok mi nije rekla da će se naši putovi od tog trenutka razilaziti. Osjećala sam se obeshrabreno i usamljeno. I premda sam bila sigurna da je moj život upravo onakav kakav treba biti, to je definitivno bio život koji je iziskivao mnogo žrtve, a moji su križevi postali još teži dok sam slušala njene priče o glamuroznim planovima za putovanja i zabave koje ih čekaju za samo nekoliko godina.
Teško je biti na prvoj crti bojišnice modernog roditeljstva, a još je teže biti na prvoj crti dok, okružen našom hedonističkom kulturom, nastojiš slijediti tradicionalni kršćanski nauk o kontracepciji i spolnom moralu. Takav je život dobar, ali nije lagan, i sumnjam da sam jedina majka s malom djecom koja je ostala obeshrabrena čuvši drugu majku koja joj veselo priopćava svoju odluku da neće više biti otvorena životu. Čak i ako ste prilično sigurni da više nećete imati djecu, mislim da mali čin govorenja da vam je dosta za sada (a ne dosta za zauvijek) može postati iznenađujuće velikim izvorom ohrabrenja za roditelje koji se još uvijek bore s napornim ranim godinama u odgoju djece.
5. Tehnologija će se možda promijeniti
Ovo osobito trebaju imati na umu one žene koje možda izbjegavaju trudnoću iz zdravstvenih razloga: medicinska tehnologija se razvija nevjerojatnom brzinom. Ako trenutno ne postoji lijek za neko zdravstveno stanje, to ne znači da on neće postojati u budućnosti. Ja, primjerice, imam pristup lijekovima za razrjeđivanje krvi koji se smiju uzimati u trudnoći, a koji prije nekoliko godina nisu bili dostupni na tržištu. Medicina neprestano dolazi do novih otkrića. Tko zna? Možda će se za pet godina razviti nova revolucionarna medicinska tehnologija koja će riješiti vaš problem i promijeniti vaše mišljenje o otvorenosti prema trudnoći.
6. Vaš bi se život mogao promijeniti (i promijenit će se)
Stalno se čudim tome kako često mislim da mogu predvidjeti budućnost. Logika mi govori da ne mogu. Iskustvo mi govori da ne mogu. Čak mi i Gospodin govori da ne mogu. No ipak, uporno donosim odluke misleći da sigurno znam kako će mi život izgledati za pet, deset ili čak 20 godina.
Moj muž stalno govori: „Stvari nikada ne budu onakve kakvima ih zamišljaš,“ odnosno, problemi koje mi mislimo da ćemo imati u budućnosti rijetko budu problemi koje zapravo imamo. To je pogotovo točno kada je riječ o najčešćim razlozima koje navodimo kada razmišljamo o prestanku rađanja djece: osjećate se potpuno iscrpljeno jer vas djeca stalno nešto trebaju? Kada vaša djeca postanu tinejdžeri, vjerojatno ćete biti žalosni jer vas neće više toliko trebati. Imate financijske probleme? Možda će osoba koja prehranjuje obitelj dobiti povišicu ili zanimljivu ponudu za novi posao. Imate probleme u braku? Možda ćete iz tog teškog razdoblja izaći jači nego prije.
Bez obzira na to hoće li se te stvari dogoditi u vašem životu ili ne, poanta je u tome da ne znamo što će se događati u budućnosti i ne smijemo dopustiti da nas takve brige dovode u iskušenje da sada donesemo odluku o tome da nećemo moći biti otvoreni životu za nekoliko godina u budućnosti.
Problem je u donošenju dugoročne odluke na temelju pogrešne pretpostavke
Na neki način, sve su ove ideje sažete u 6. točki. Naravno, u redu je da parovi odluče izbjegavati trudnoću na neko vrijeme, čak i ako to potraje sve do kraja njihovih godina kada mogu imati djecu. Nije problem u samom izbjegavanju trudnoće ili posvajanja, već u donošenju dugoročne odluke na temelju pogrešne pretpostavke da točno znamo što nam budućnost donosi. Bez obzira na razloge, čini se da su odluke o broju djece područje gdje dolazimo u najveće iskušenje da mislimo da možemo predvidjeti budućnost, ali upravo je to područje gdje trebamo najviše paziti da to ne činimo jer je rijetko kada ulog toliko velik kao onda kada odlučujemo hoćemo li primiti još jednu ljudsku dušu u svijet ili ne.
Jennifer Fulwiler – National Catholic Register
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Mariy – Pexels
