Odakle početi? Suprug i ja vjenčali smo se prije 12 godina s velikom željom da imamo brojnu obitelj i da posvojimo dijete. Ubrzo nakon vjenčanja saznali smo da biološkim putem ne možemo imati djecu. Tuga koju smo osjećali bila je neopisiva, ali je, između ostaloga, ubrzala našu odluku o posvojenju.
Godinu dana čekanja na odbijenicu…
Prije prve godišnjice braka uputili smo nadležnome Centru za socijalnu skrb zamolbu za posvojenje. Obrada je trajalo jako dugo – tada mi se činilo cijelom vječnošću. Godinu dana. Godinu dana čekanja da bi nas na kraju odbili. Kad smo krenuli u čitavu priču, nisam ni pomislila na to da bi se takvo što moglo dogoditi. Oboje smo radili, živjeli kao podstanari s reguliranim ugovorom… Ali Bog je odlučio drugačije.
Razloga za odbijanje bilo je mnogo, između ostaloga i činjenica da nismo išli i da ne želimo ići na umjetnu oplodnju, zbog čega su odgovorni za proces posvajanja smatrali da ne želimo dovoljno dijete. Bila sam ljuta i tužna, osjećala sam se kao da mi je netko vezao ruke i zabranio mi da budem majka. Bila sam ljuta na Boga zato što to dopušta. Zašto meni tako „pravednoj i dobroj“ Bog ne želi dopustiti da posvojim dijete, a istovremeno mi zabranjuje umjetnu oplodnju? U Centru su nas savjetovali da čekamo tri godine i tek onda ponovno podnesemo zamolbu.
Tri godine čekanja i uslišanje molitve
Tri godine bila je cijela vječnost za nas. Bili smo okruženi bračnim parovima otvorenim životu, djece je bilo posvuda, a mi smo bili sami… Molili smo i dalje da nam Bog podari dijete ako je Njegova volja. Malo prije isteka zadanoga roka od tri godine opet smo se obratili Centru sa zamolbom za posvojenjem djeteta. Ovaj smo put bili manje naivni i malo bolje pripremljeni i za obradu i za same djelatnike, koji svoje nazore vuku još od staroga režima te osjećaju animozitet prema Crkvi (inače, ja sam vjeroučiteljica, a moj suprug radi u staračkom domu koji je pod nadležnošću biskupije).
Druga je obrada trajala nešto kraće – šest mjeseci – i na kraju smo konačno dobili pozitivno mišljenje. Našoj sreći nije bilo kraja, nismo mogli vjerovati! Pozitivno rješenje Centra uslijedilo je nakon duga razdoblja intenzivne molitve Bogu i Djevici Mariji, raznih hodočašća, zavjeta i molitvi svetoj Riti za beznadne slučajeve. Upravo je u to vrijeme naša župa hodočastila svetoj Riti i, budući da nismo mogli ići, poslali smo preko naših župljana pismo molitve tražeći zagovor. Molili smo se i Ivanu Pavlu II., papi kojega smo godinama pratili i išli na razna hodočašća papi s mladima. Konačno su se ruke odvezale – Bog nas je uslišio.
Konačno smo dobili svog dječaka
Budući da suprug i ja nismo postavljali nikakve uvjete u vezi djeteta koje želimo, isti su nam dan rekli da imaju dvogodišnjaka s psihomotornom retardacijom i da dobro razmislimo želimo li ga uopće upoznati. Suprug i ja smo se samo pogledali i rekli im neka nam odmah zakažu susret. I tako smo u roku od deset dana postali roditelji prekrasnog djeteta s poteškoćama u razvoju.
U domu su nam jasno i glasno rekli da liječnici nemaju najbolje prognoze za njega te da dječak neće preživjeti do pete godine života ako ostane u trenutnim uvjetima. Nama to nije bila prepreka – ispred nas je iznad svega bilo dijete koje je od Boga izmoljeno. Iako su nas svi odgovarali, prihvatili smo ga upravo takvog kakav je, ali ne zahvaljujući vlastitim snagama i zaslugama. Bog je taj koji je sve to vodio… Kad smo konačno dobili svoga dječaka, najprije smo otišli na Trsat prikazati ga Majci, a tek smo onda krenuli kući. Danas naš sin ima 9 godina i ide u redovnu školu. Ima autizam, ali je i dalje pravi dar s neba! Nije uvijek lako, ali isplati se!
Nove tri godine osluškivanja i iščekivanja
Čim smo ga posvojili, odmah smo poželjeli još djece. Ovaj je put potraga trajala malo duže: ne zato što smo birali djecu već zbog toga što smo morali voditi računa i o sinu i o tome kako će on prihvatiti novoga člana obitelji. Osluškivali smo, molili i tražili… Nakon tri godine potrage čuli smo za djevojčicu koja je živjela u istim uvjetima kao i naš sin. Ponovno je bila riječ o djetetu s poteškoćama u razvoju. U srcu sam znala da je to naše dijete, ali su nas u Centru odbili jer već imamo dijete. Opet se pojavio onaj osjećaj bespomoćnosti i svezanih ruku, ali i predanja Bogu, koji sve vodi.
U međuvremenu smo otišli na obiteljsko hodočašće u Italiju, zahvaliti se svetoj Riti i svetom Ivanu Pavlu II. Vrativši se kući, nastavili smo potragu i nakon devet mjeseci opet „slučajno“ naletjeli na onu djevojčicu. Socijalni radnik bio je zaboravio na nas i na to da smo bili zainteresirani za nju unatoč činjenici da ju je odbilo desetak potencijalnih posvojitelja. Ubrzo smo je upoznali. Kad smo došli u dom, s vrata mi je skočila u krilo. Sin ju je odmah prihvatio i poljubio, a ona mu je uzvratila. Muž i ja smo se pogledali i odmah smo znali da je to to. Ona je naša kći!
Ovaj put smo morali na edukaciju na kojoj smo jako zahvalni
Ali ni drugi proces posvojenja nije prošao lako. Trebali smo ponovno proći obradu, i to po novom obiteljskom zakonu, koji je zahtijevao edukaciju posvojitelja u trajanju od 40 sati, a za koju se nije znalo ni kada ni gdje će se održati. Bog nam je poslao dovoljno snage da se borimo sa svime i na kraju su djelatnici Centra uspjeli organizirati intenzivni tečaj, tako da smo imali edukaciju i po šest sati tjedno. Bogu hvala, nismo bili jedini koji su već imali dijete i trebali proći edukaciju. Ispočetka smo smatrali da nam takvo što nije potrebno jer smo već imali dijete, ali Gospodin je bio drugoga mišljenja – edukacija nam je bila itekako potrebna! Upoznali smo prekrasne ljude, s kojima se i danas družimo, a naša se djeca također zajedno druže! Kojeg li bogatstva!
Nakon mjesec dana posjeta malenoj, uz posao, edukaciju i terapiju za sina, uspjeli smo djevojčicu dovesti kući, navevši kao razlog za takav postupak potrebu prilagodbe na novu sredinu. Ispočetka je bilo zaista teško, djevojčica se teško privikavala, a promjene zakona koje su u međuvremenu uslijedile te otezanje Centra pri donošenju rješenja o posvajanju uništavali su radost koju smo osjećali zbog skorašnjega posvojenja. To mi je razdoblje ostalo u vrlo gorkom sjećanju, ali se sve isplatilo trpjeti zbog djevojčice, koja je danas prekrasna petogodišnjakinja s intelektualnim poteškoćama u razvoju.
Ovu nam je djecu Gospodin namijenio, to znamo
Mnogi nam se dive, mnogi misle da smo ludi, ali mi znamo da nam je upravo tu djecu Bog namijenio. Zašto? Ne znam ni sama. Ponekad je zaista teško, pogotovo kad nas zbog nerazumijevanja čak i iz crkve udaljavaju, ali kad nam se djeca nasmiješe, kad nas poljube, zagrle, kada vidimo koliko napreduju i koliko su sretni – isplati se!!! Sve teškoće ovoga svijeta ne mogu se usporediti s dodirima Neba koje nam pružaju.
Usprkos svim teškoćama i dalje smo željeli još djece. Na put nam je došla djevojčica s Downovim sindromom. Ni sami nismo znali kakvu odluku donijeti, prvenstveno zbog terapija na koje su naša djeca morala ići. Molili smo Gospodina da nam da znak. Nažalost, znak nije bio onakav kakav sam mislila da će biti, ali je bio vrlo jasan. Morali smo odustati. Umjesto još jednoga djeteta dobila sam bolest zbog koje definitivno više ne možemo imati djece. Barem ne zasad. Opet je Gospodin zatvorio vrata, ali s druge strane, možemo posvjedočiti koliko nam je bio blizu u svim našim trpljenjima.
Biti u Njegovoj volji jedini je pravi i istinski put
Bog je vjeran i ostaje vjeran do kraja, to osobno možemo posvjedočiti. Tko zna što nam još Gospodin priprema? U jedno smo sigurni: biti u Njegovoj volji jedini je pravi i istinski put. Put koji daje mir, sigurnost i uvjerenje da smo ovdje samo u prolazu i da smo iz dana u dan bliži trenutku susreta s Njim.
Ovo milosno vrijeme bolesti i neizvjesnosti naučilo me jednu stvar: ma koliko se trudili zaštititi svoju djecu od boli i trpljenja, nećemo uspjeti, jer Bog i za njih ima plan i o njima brine. Ponekad nas pitaju o biološkim majkama naše djece. Suprug i ja dijelimo isto mišljenje: možemo im samo zahvaliti što su rodile tu prekrasnu djecu i dale ih na posvajanje. Tako smo naime mi postali roditelji i dobili priliku biti mama i tata dvoje prekrasnih anđela.
Mogla bih još puno toga napisati, ali prostor je ograničen…
Anonimna – Žena vrsna
Foto: Pexels
