Hej, otkud ti u ovoj prostoriji? Zašto si tu kad razloga nemaš, a i dalje ostaješ? Ostaješ sjedeći u svojoj kutiji s rupom na očima kako bi mogao promatrati. Barem su oči dio tijela koje se ne može dodirnuti. I ta kutija postaje sve veća, a ti u njoj sve manji.
Vjeruj mi, kutija nije ono za što si stvoren
Ali znaj, nisi stvoren da budeš u kutiji, stvoren si da letiš i dišeš punim plućima. Koja je tvoja kutija? Kojim ljepilom su je oblijepili? Strah od odbačenosti? Misliš da se takav bez kutije nikom nećeš svidjeti? Lakše ti je povjerovati da će se naći netko tko će zavoljeti kutiju, nego li tebe?
Misliš da je ta kutija dovoljna da te zaštiti? Ili pak smatraš da je velika i da je nemoguće riješiti je se? Ček’, ne želiš je se riješiti? Kao mali skrivao si se pod deku, pod stol, a zatim u hladu nekog drveta? Bježao si i gradio svoju kutiju. Zar je ta kutija dovoljno vrijedna da se nikada ne izložiš Suncu? Zar ti je mala zraka koja dolazi kroz one rupe za oči kroz koje nas promatraš zaista dovoljna? Zar ti je dosta jedan tračak, kad znaš da tamo negdje ima nešto više? Zašto nam ne dopuštaš da te vidimo tako lijepog? Da, lijepog.
I ta kutija ti uopće ne stoji! Ni ta smeđa boja… kad znam da je unutra zlato. Pa zar ne znaš koliko si vrijedan? Zar ne vidiš? Lako je staviti kutiju, ali zar ti ne dosadi? Zar te ne guši taj nedostatak kisika? Znam da je u tebi ukorijenjena ona želja za izlaskom. Ali kutija je preveć obljepljena strahom. Znam da ti je dosadilo. Usudi se! Vrijedan si izlaska. Kutija te je uvjerila da je tako najbolje? Zašto želiš uskratiti svijetu svoju ljepotu?
Što kažeš? Govorili su ti da ne vrijediš? Ušutkivali su te? Nazivali te glupim? Nisu te cijenili i primjećivali?
Što šapućeš? Vikali su da si bezvrijedan? Da si samo jedan, tamo netko… Udarali su te? Odbacivali? Ismijavali su tvoje osjećaje? Nisu te razumjeli? Kutija je sve to riješila?
Tvoje talente gurali su pod tepih? Tvoje strahove činili su većima? Tko su bili oni?
Vrijednost dragog kamena može procijeniti samo onaj tko se u to razumije
Vrijednost dragog kamena može procijeniti samo onaj tko se u to razumije.
I prije nego ti kažem što jesi, reći ću ti što nisi, kako ti ne bi bilo preveliko iznenađenje. Ti nisi ona igračka koja se dobije uza smoki, i koja tako često razočara druge. Ti nisi prašak koji se dobije gratis uz omekšivač, ili obrnuto. Nisi K-PLUS. Ti si neprocjenjiv. Vrijedan ljubavi… Vrijedan prihvaćanja… Netko predivan. Ti si dragulj! I znaj, oštećen dragulj i dalje je dragulj. Ranjen dragulj i dalje je dragulj. Bio na dnu mora ili zatrpan snijegom na vrhu planine, on ostaje dragulj. Dragulj u kutiji je i dalje dragulj. I nema toga što će ga učiniti manje draguljastim. Ako netko kaže dragulju da je ružan, to ga nikako ne može učiniti manje lijepim. I znaj:
Netko tamo davno izabrao je voljeti te.
Netko tamo davno izabrao je stvoriti te.
Netko tamo davno smatrao te vrijednim svoga života.
Netko kom je znana tvoja ljepota.
Netko tamo davno htio te baš tu
i dao ti ulogu samo tebi svojstvenu.
Taj netko te nazvao svojim,
Ispisao dlan imenom tvojim.
Netko tamo davno raduje se svom remek-djelu i dalje čeka.
Odbaci kutiju. Upri svoje snažne ruke i skloni ljepilo. Nije te vrijedno. Proviri. Izađi. Udahni. Pogledaj gore. Pogledaj oko sebe. Gle te oči koje te cijene i poštuju. Gle te oči koje sjaje smijući se tvojim šalama. Gle te oči koje ti se dive. Pogledaj sve te ljude čiji je život postao tako ispunjen kada si izašao iz kutije. Pogledaj tu djevojčicu kojoj si obrisao suze kada si oslobodio svoje ruke. Pogledaj tog dječaka kojeg si ohrabrio. Pogledaj svijet koji je postao ljepši s tobom!
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Anna Shvets – Pexels
