Projekt Holywin ili “Svetost pobjeđuje” započeo je 2003. godine. Predstava kojoj prethodi sveto misno slavlje govori o jednom svecu ili svetici. Cilj je okupiti mlade uoči svetkovine Svih svetih, 31. listopada svake godine.
Poruka Holywina je da je svatko od nas pozvan biti svet, pogotovo ako znamo da su i sveci bili slabi ljudi, no uporište su našli u Bogu te snagu u vjeri.
Naša portalska urednica Ivana Foretić danas je voditeljica projekta Holywin te istovremeno piše dramske tekstove za predstave. Donosimo vam intervju u kojem nam Ivana otkriva pozadinu stvaranja Holywina.
Osluškivanje Božje volje
Draga Ivana, mnogi te dobro poznaju s Laudato televizije kao voditeljicu emisije In familia Dei u kojoj si 2017.g. sa svojim suprugom Filipom bila gošća te voditeljicu emisije Radost ljubavi u braku. Također si nekoć bila suradnica našeg portala Žena vrsna, a uz to si aktivna i na mnogim drugim područjima. Majka si sedmero djece, završila si studij fonetike i povijesti. Osim u svoju obitelj, gdje još ulažeš svoje snage i talente?
Svoje snage i talente pokušavam usmjeriti ondje gdje me Bog šalje. Osluškujem, propitujem se – uvijek s obzirom na obiteljsku situaciju – mogu li se i trebam li se negdje odazvati. Kroz molitvu se pokazalo da je to rad u medijima, s liturgijskim čitačima, s mladim glumcima i svima koje zanima njega vlastitoga glasa.
Koliko je važno za jednu majku da bude prisutna u svojoj obitelji, a istovremeno ostvari i neke svoje talente koji su joj dani od Boga?
Kada sam treći put ostala trudna, moja konačna odluka da ostanem kod kuće s djecom i posao stavim iza njih na listi prioriteta donijela je dubok mir. Do sada nisam požalila za takvom odlukom i vidim dobrobiti – u bračnoj i u obiteljskoj dinamici.
Donijevši takvu odluku, čula sam od drugih da ću „htjeti pobjeći“ i da će mi trebati „vrijeme za sebe“. No evo, do danas nisam osjetila tu potrebu za „bijegom“, iako je zbilja, kao i drugim majkama, bilo i dobrih i manje dobrih dana. I ljepote i slavljenja Boga u kućnoj Crkvi, ali i dana u kojima sam se pitala mogu li ja uopće ovo i činim li pravu stvar. Kako je vrijeme prolazilo, u meni je tinjala želja i rasle su ideje u područjima u kojima sam se obrazovala, ali i u onima koja su me jako zanimala. Taj poticaj srca je podržao moj suprug i umjesto tog „silovitog bijega“ kojeg su mi najavljivali, otvorila se prilika darovati se bližnjima kroz vlastite talente (pa čak i ako su djeca s kojima sam kod kuće u to uključena).
To je za mene bio jako važan potez jer me ispunio i duhovno hranio. Nisam osjećala obavezu da negdje moram ići, da nešto moram napraviti, već sam mogla (opet ovisno o obavezama i atmosferi u obitelji) darovati svoje slobodno vrijeme te bih se obogaćena novim iskustvima i duhovnim rastom vraćala doma.
Plodovi Holywina
Kažu da se po plodovima (pre)poznajemo. Stanu li svi plodovi Holywina u jedan članak?
Bog je najbolji pedagog i mislim da nam daje uvidjeti plodove baš onda kad ih trebamo vidjeti. Kad klonemo, pitamo se ima li sve to smisla, zašto to uopće radimo. A zna i za našu sklonost k oholosti pa ne vidimo sve, da si ne preuzmemo zasluge i ne mislimo da je ijedno dobro proizašlo iz naših sposobnosti bez Njegove milosti. Za sada, Bog nam je dao vidjeti neke plodove i beskrajno smo zahvalni što nam je dopustio, za naše obraćenje i rast, biti dio njih! Svaki plod Božje je djelo!
Koliko Holywin znači svima koji sudjeluju, a koliko svima onima koji upijaju vaše predstave?
Oni koji dolaze na predstave bi možda mogli posvjedočiti što im znači. Vjerujem da postoji neka dubina koja ljude vraća iz godine u godinu. Ono što mogu reći u ime ekipe koja sudjeluje u organizaciji, jest da nas radost koju dobijemo na kraju svake predstave vuče dati se još, još i još. Taj mentalitet služenja kao da je usko povezan s ovim projektom. Brinuti za drugoga, staviti tuđe potrebe ispred svojih, žrtvovati svoje vrijeme. Iako mladi pripadaju raznim molitvenim zajednicama, kad se okupimo oko krunice i sv. Mise, vidim da svi – od glavnog glumca do tehničara – dišu za drugoga. Ne za sebe, svoj ugled, svoju slavu, svoje talente. Nego se guraju tko će koga odvesti kući, tko će kome naći rekvizit. Tko će dežurati u prodaji karata, tko će naći statista. Neprestano osvješćivanje da nisam bitan ja, nego moj bližnji onda rezultira i proživljenom poantom svake predstave, a to je – biti drugome putokaz za Nebo. Tako se uoči predstave stvori i atmosfera, ma kako mi to sve izveli, da sve što činimo neka bude na veću slavu Božju, a nama svima na spasenje!
Početak projekta Holywin
Kako je sve počelo? Odakle ideja za pokretanjem Holywina? Koji su bili prvi koraci? Je li bilo izazova ili prepreka?
Sve je počelo 2003.godine na zagrebačkoj Pešćenici, u župi bl. Augustina Kažotića. Ondašnji župnik, potaknut viđenim Holywinom u inozemstvu, i mladima koji su ga okruživali, organizirali su duhovni susret koji se sastojao od misnog bdijenja i prikaza života svetaca. Sveta Misa je od prve godine do danas zapravo srce svakog Holywina.
Od 2006. se Holywin redovito održava. Prvi koraci su bili skromni i odlučni, rekla bih. Rajka, tadašnja voditeljica projekta, imala je velik žar koji je uzrokovao ove današnje „vatre“ svetosti. Prepreka i izazova je uvijek bilo. I to je jačalo zajedništvo, čistilo osobne nakane, bistrilo usmjerenje na konačni cilj. Gledajući unazad, svaka prepreka bila je na naš duhovni rast.
Tko sve sudjeluje u stvaranju Holywina?
U stvaranju Holywina sudjeluje veći broj ljudi. Sve počinje pozivom našeg Povjerenika za pastoral mladih, koji svake godine daje „mandat“ i odobrava ili određuje sveca čiji ćemo život prikazati u predstavi. Zatim se piše dramski tekst, okuplja se skupina glumaca kojima se pridružuju rekviziteri, kostimografi, scenografi, tehničari, glazbenici i naša medijska skupina. Svatko zna svoja zaduženja, a opet je pozvan pomoći bratu do sebe. I tako nastaje čvrsta mreža mladih koja ojačana duhovnošću sveca kojeg upoznajemo tih nekoliko tjedana izvede predstavu od dva sata.
Znamo da si majka sedmero djece. Moram pitati kako se organiziraš kad pripreme za Holywin postanu najintenzivnije.
Tajna je u suprugu! Nije do mojih sposobnosti koliko do dobre organizacije, u kojoj dobar dio brige padne na muža. Pišem dramski tekst noću, onda kad muž dođe s posla spavam, a on se brine o večerama, zadaćama, nadolazećim izletima. Kad su probe, a to je gotovo svakodnevno, on zapravo drži svakodnevicu u balansu, jer ja fizički ne bih mogla sve. Znamo da ćemo se ta dva- tri tjedna u listopadu dati svatko na svom polju, a onda se ostatak godine vratimo na svoja mjesta.
Kušnje i svjedočanstva
Izazovi sigurno postoje. Na kušnje ste, pretpostavljam, pretplaćeni.
Ponekad mi je sumnjivo kad izazova nema! Kao što rekoh, svaki izazov nas nosi bliže jedne drugima i bliže Bogu kojemu se utječemo u teškim trenucima. Bilo je godina kad tjedan dana prije predstave nismo imali mjesto održavanja, kad su se ljudi naglo razboljeli, trenutaka smrti bliskih osoba, osobnih kriza. Uz svakodnevne križiće, imamo što prikazati i pročistiti se kako bismo čista srca mogli služiti.
Podijeli s nama i ona iskustva zbog kojih stvarate svake godine iznova. Kojih se svjedočanstava posebno sjećaš?
Mislim da je svako svjedočanstvo snažno za sebe, jer kad se čovjek javi s povratnom informacijom, to obično bude za njega vrlo velika stvar, tolika da je odluči podijeliti s neznancem. No ono što mene posebno dira jesu svećenička zvanja. I posebno jedno svjedočanstvo svećenika koji je nakon predstave o svetoj Margareti Mariji Alacoque napisao iskrenu poruku da je osjećao duboku krizu poziva, a predstava ga je potaknula na ponovno predanje kroz pobožnost Prvih Petaka. Kroz tu je pobožnost iznova otkrio ljubav prema Srcu Isusovu, koja je obnovila predanje u pozivu. Bili smo tako mala karika u tom nizu, čisto tolika da možemo hvaliti Boga i uvidjeti kako otvorenost našega srca i predanje u Božje ruke može biti dio tako velikoga plana!
Možeš li izdvojiti najdražu predstavu?
Na mene je vrlo dubok utisak ostavila predstava o svetom Petru. Sama priprema predstave, okolnosti i kušnje vezane za dane prije izvedbe, a onda i sama predstava koja mi je osobno progovarala…te trenutke duboko nosim u svome srcu i često se sjetim u svakodnevnim životnim situacijama. Lik svetoga Petra je u mom srcu.
Nadahnuće dolazi od okoline
Odakle crpiš nadahnuće? U kojem trenutku znaš na kojeg će sveca pasti odabir?
Kako koje godine! Ponekad sama dam prijedlog, inspirira me neka godišnjica ili društvena okolnost koja asocira na nekog sveca. Ponekad je taj moj odabir bio odbijen pa se išlo za svecem koji je pratio mlade u nekoj godini – i bilo je pun pogodak. A ponekad, kao recimo prošle godine, Providnost učini svoje. Naime, jedne godine, nakon predstave o našem divnom blaženiku Miroslavu Bulešiću, prišao mi je fra Ivan Dominik Iličić i „bacio bubu u uho“ predloživši Pier Giorgia Frassatija. Kroz molitvu i kraće istraživanje sjelo mi je u srce, predložila sam Povjereniku i on je nakon vremena molitve i razmišljanja potvrdio.
Postoje li sveci modernog doba i po čemu su različiti od svetaca nekih prošlih vremena?
Naš prošlogodišnji svetac čisti je dokaz kako sveci postoje oko nas, u moderno doba! U našoj svakodnevici, tiho, nenametljivo i bez buke žive svoje živote predanja Gospodinu. Drugačiji su samo po okolnostima koje su ih dovele do svetosti. Od toliko životopisa svetih koje sam čitala, samo sam dobila potvrdu dojma da je svaka krštena duša pozvana biti sveta! U svom pozivu, staležu, vremenu, na svom mjestu u povijesti spasenja.
Kakvi su planovi za budućnost? Planira li Holywin ići i šire od Zagreba?
Holywin je zapravo kao projekt još u ranim godinama zaživio diljem Hrvatske, ali i u svijetu, gdje god žive naši ljudi. A što se tiče naše dramske skupine, ona gostuje izvedbama u novije vrijeme. Bili smo u Istri ovo ljeto i dojmovi se još nisu slegli koliko smo bili dirnuti gostoprimstvom i svjedočanstvom vjere tamošnjih ljudi.
Vjera je naše sidro spasenja i za njega se trebamo čvrsto držati
Po tvom mišljenju, što je mladima danas važno i kako ih privući u crkvu, potaknuti na molitvu i sakramente? Ima li nade za njihovu budućnost?
Mislim da smo tolike godine potratili smišljajući načine kako biti originalni, moderni, bliski mladima. Pružali smo im sve što se pružiti može i na drugim mjestima pa se opet nisu odazivali. Ono što im opet trebamo iznova ponuditi jest istina Evanđelja i škola kršćanstva! Nema ništa veće, ljepše, inovativnije, modernije, a stabilnije od Živog Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu! Onog trena kad smo posumnjali da tome nešto nedostaje je tren kad smo počeli gubiti i mlade i stare. To je tren u kojemu smo i mi izgubili vjeru, a samim time i snagu svjedočenja vlastitim životom. Kako je rekao sveti Pier Giorgio, vjera je naše sidro spasenja i za njega se trebamo čvrsto držati.
Nade za budućnost ima, naravno! Parafrazirat ću papu Ivana Pavla II: radeći s mladim ljudima vidim da je važno posvjestiti im da prianjanje uz Krista ne potiskuje, nego širi i uzdiže porive koje je mudrost Boga Stvoritelja položila u njihove duše.
Iako bih rado postavila još bezbroj pitanja, za kraj podijeli s nama koji te svetac nadahnjuje za tvoj život i duhovni rast.
I ja sam puna zahvalnosti i osvješćujem si Božju dobrotu odgovarajući na ova pitanja! Puno je mojih prijatelja svetaca, ali oni kojima se uvijek vraćam i koji me nadahnjuju su sveta Mala Terezija, sveti Juda Tadej, sveti Petar, sveta Filomena i sveta Rita. Neka mole za sve nas i zagovaraju nas do susreta s Gospodinom oči u Oči!
Intervju vodila: Livija Rogulj – Žena vrsna
Foto: HKM
