Gledam Te u Getsemaniju…
Klečiš pod teretom grijeha čitavoga svijeta. Pod teretom ljubavi za svakog čovjeka. Kaplje krvava znoja padaju na zemlju udarajući glasnije od zveketa oružja među ljudima koje svojim životom otkupljuješ.
Dok moliš da „bude volja Tvoja“ u meni se rađa čežnja da te slijedim. Želja da mogu reći kao Marija: „Neka bude.“ Da s Abrahamom povjerujem „u nadi protiv svake nade“. Kao Samuel da odgovorim: „Evo me, mene pošalji!“
Sve do trenutka u kojem Tvoja volja poništi moje planove. Kad moje želje ostanu neostvarene. Kad na moja vrata pokucaju strahovi nepovjerenja.
Onda odjednom postajem ona koja viče: „Ta dokle ćeš?“
Kako li te malo ljubim, Gospodine!
Krvavim stopalima koračaš prema Golgoti. Na svakom dijelu Tvoga tijela brazde mojih grijeha. Suze mi se kotrljaju niz lice kao da bi htjele biti melem Tvojoj boli.
Ali danas me trpljenjem pitaš: „Ljubiš li me?“ A ja? Bježim i otimam se. Ne prihvaćam. „Zar ja, Gospodine? Zar na mene bacaš ovaj križ? Pretežak mi je.“
Kako sam brzo zaboravila Krv za me prolivenu! Velike su moje misli i želje, ali moja djela su slaba i ništavna. Kao dijete dok čita o velikim podvizima i hrabrim junacima pa rekne: „Kad budem velik, i ja ću tako!“ A onda naraste i postane malen. Manji od makova zrna.
Kada bih samo znala ljubiti Te trpljenjem
Dolazim k Tebi, Učitelju, da me naučiš hrabra i velika biti.
Nauči me, Gospodine, ljubiti Te trpljenjem! Nauči me davati ti poljupce dok gledam kako se u prah ruše moje nakane i iščezavaju moji planovi.
Nauči me grliti Te trpljenjem! Nauči me kako da rukama čvrsto obuhvatim boli prihvaćanja situacija koje ne volim. Nauči me nježno se privinuti uz služenje. Nauči me smiješiti se svakoj muci.
Kad bih samo znala, Gospodine, ljubiti Te trpljenjem, bila bih melem Tvojoj boli.
Ti možeš, ako hoćeš, i u meni slaboj probuditi snagu da se s Tobom po križu sjedinim. Svaki dan.
Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: Milada Vigerova – Unsplash
