Korizma je vrijeme kada se, kao katolici, pokušavamo suobličiti s Isusom u otajstvu njegove muke. Promišljamo o svemu što je za nas trpio. Trudimo se poosobiti to, shvatiti da sve boli nisu bile podnesene samo za svijet – bile su podnesene za mene. Mene osobno.
Teško je srcu prihvatiti da bi netko za nas potpuno sebe predao. Bez da traži išta zauzvrat. Samo u nadi da će nas svojom žrtvom spasiti. Da će nas dotaknuti i promijeniti. Pomoći nam da postanemo onakvi kakve nas je Bog prvotno zamislio.
Jeruzalemske žene bile su neutješne jer nisu vidjele smisao Kristove žrtve
Dok razmatram muku Isusovu i Njegov put križa, ove korizme najčešće se nalazim među jeruzalemskim ženama. Njima je, jednako kao i meni, bilo teško prihvatiti Kristovu žrtvu. Nisu u njoj vidjele smisao. Bile su neutješne.
Isus im prilazi u tom trenutku, baš kao što nama prilazi u našim bolima, tjeskobama i borbama, i želi ih umiriti. Želi im otrti svaku suzu s lica, pridići pogled i pozvati ih da Mu vjeruju. Ne radi li to isto svaki put i kada ja izgubim nadu?
Nije li uz mene ispruženih ruku čekajući da me pridigne kada ne vidim izlaza? Ne govori li mi 365 puta u Svetom pismu da se ne bojim? Da samo vjerujem?
Koliko sam te puta, Isuse, odbila?
Zaista, pozivam te da prebireš sada sa mnom trenutke u svome srcu kada mu nisi dopustila da te utješi. Da se za tebe pobrine. One trenutke kada nisi željela pustiti svoj jad. Kada nisi vjerovala da je moguće da situaciju u kojoj se nalaziš okrene na dobro.
Promotri sada jeruzalemske žene. One, koje odbijaju biti utješene jer im je patnja kao ljudskim bićima toliko prirodna da bi se osjećale krivima kada ne bi plakale. Pogledaj što se događa pred njihovim očima. Te iste jeruzalemske žene prve otkrivaju prazan grob.
Njima je pripala ta povijesna privilegija, dokaz da Bog zaista sve može preokrenuti na dobro. Samo On može smrt svoga Jedinorođenca učiniti blagoslovom za sva pokoljenja. Kako onda ne bi mogao i moj plač preokrenuti u igranje?
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: eCatholic
