I.
U gradu kažu
Mladi gube glavu
Truju se svako malo
Smrtonosnim oružjem
Pokušala sam dokučiti
Tko im servira to smeće
I zaključih da takvo zlo
Može činiti samo onaj
Koji ima najtužnije oči u gradu
Jer što god rekli
O njegovoj zaradi
O njegovom bogatstvu
Duša teško podnosi zlo
Valjalo bi moliti
Za grad, ali i za njega
Zamislite da vi imate
Najtužnije oči u gradu
Valjalo bi moliti, zar ne?
II.
Morala sam se malo izdvojiti iz ekipe i biti nasamo. Odlučila sam se usmjeriti prema moru jer je more savršeno mjesto da se slegnu misli kad nisu prevelike gužve. Upravo sam se naslušala priče o propadanju pa mi je nedostajalo malo zraka.
Glavni lik u toj priči je bio anoniman. Pitala sam se kako bih se osjećala kad bih prošla kraj njega. Bi li me bilo strah? Rekli su mi da je opasan. Bi li me uhvatio prijezir? Rekli su mi da uništava živote. Ipak, nisu mi rekli njegovu visinu, težinu, boju očiju, boju kose i ostale detalje njegove fizionomije.
Zašto bi mi to, uostalom, rekli? Nisam ja detektiv. Niti mogu išta napraviti da im pomognem. Tu sam samo par dana i odlazim. Međutim, sklona sam zamišljanju i dok sam šetala stalno sam zamišljala kako izgleda taj loš utjecaj. Zapitala sam se kako bih ga prepoznala. Po očima vjerojatno. Najvjerojatnije po očima. Možda bi me po boji podsjećale na listove tamarisa ili kakaovac. U svakom slučaju, to bi bile oči pune tuge.
Počela sam se pitati što bi mu bilo najbolje reći ako bih ikad imala priliku uputiti mu koju riječ. Možda bih mu mogla reći da ima predivna kapelica u blizini. Zjapi prazna većinu vremena. Rekla bih mu da je tamo lijepo pa možda poželi doći. Možda poželi otvoriti dušu Gospi čija statua stoji tamo i koju s razlogom zovu Kraljica mira. Mislim da bi tom čovjeku svakako dobro došlo malo mira. Svašta ja zamišljam, ali vjerojatnije mu ne bih rekla baš ništa ni da ga prepoznam. Međutim, voljela bih da navrati u kapelicu. Lijepo je biti tamo.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Unplash
