Dragi Isuse, zadnji pokušaj pisanja je izgledao ovako nekako:
Pišem ti iako sumnjam da ću ovo…
Da, nisam Ti stigla ništa više reći jer je moje malo čudo zaplakalo, a nakon toga me čekala odjeća za peglanje, podovi za ribanje, kolač koji je tek trebao biti napravljen, najavljeni gosti i… da, nisam našla vrijeme za Tebe. Već danima. Bezuspješno odlučujem napraviti svaki dan raspored čišćenja i molitve i konačno dovesti u red sebe.
Znaš li što je ironija? Što i ja i Ti znamo da ovo nije bio plan za moj život. Imala sam nekako „širu sliku“… Putovati svijetom u starkama sa stvarima koje napune mali ruksak, knjigom ispod ruku i preživljavati radeći po malenim mjestima u finim kafićima Engleske. Ništa posebno ni neostvarivo, ali Ti si – očito – imao drugi plan. Koji uključuje da pri ovom tipkanju moram opet ustati vidjeti je li maleni još diše…
Diše! Mogu nastaviti. Dakle, Tvoj plan. Ne znam kako i ne znam u kojem trenutku u mojem srcu je osvanula misao da želim imati puno djece i biti kućanica, mama na puno vrijeme. Odjednom sam bila zaručena i okružena ženama koje su u braku, u potpunosti otvorene životu. I evo me sada tu. Najbolja studentica koja je čitala prisegu na dodjeli diploma, dobitnica Dekanove nagrade s prosjekom 5.0, vječna lutalica kojoj je kuća služila za prespavati (ako i toliko), ona koja je zatvarala kafane trčeći s jednog posla na koncert, plažu i druženja pa opet na drugi posao – hvata vrijeme da se obrati najboljem Prijatelju zatvorena u kući još jednog u nizu vrućih dana kolovoza. Hvata vrijeme da stigne napraviti toliko toga što se danima oteže. A mogla sam biti u Londonu, točiti pivo…
Ti najbolje znaš moje strahove, ali zoveš…
Moram Ti reći da me oduševljavaš. Tvoj smisao za humor mi je od svih najdraži. Evo, u drugom trenutku sam rodila i odlučila da nikada više neću slušati druge i savjete da ako dovoljno moliš porod će biti kao iz bajke. Znaš i sam da sam te zazivala, ali u jednom trenutku nisam znala da postoji bilo što, kamoli smirenost u Duhu… I toliko trauma od toga dana plus neispavanost koja traje, plus odnos s mužem na novom levelu, plus toliko toga minus moja volja i želje – a ja ni više ni manje u srcu žudim za još djece. Ne jednim, nego cijeli jedan mali vrtić.
Ti najbolje znaš koliko se bojim svega. I ovo: Diše! Samo je jedan od strahova s kojima se borim svakodnevno. I ovo gušenje i knedla u grlu dok ti pišem, poznati su ti. Ne znam kako nekada funkcioniram normalno… Čuj ne znam. Znam. To si Ti. I ovi planovi u srcu nisu moji – to je poziv, a ja sam obećala odazvati se.
Hvala Ti…
I ove žene oko mene tvoj su dar i putokaz i odgovor i blagoslov – hvala ti na njima.
I taj predivni muž kojeg bih ponekad tavom u svemir poslala, ali strpljivo sa mnom se nada još jednom plusiću– hvala Ti i na njemu, beskrajno.
I to što mi šapćeš dok brišem prašinu pa na brzinu otvorim Riječ: „Tebe ja zaboraviti neću; zidovi tvoji svagda su mi pred očima!“ – hvala Ti.
I predivni prijatelji koji su toliko jaki da me nose uvijek i iznova Tebi – hvala Ti i za njih.
I to što mi daješ odgovor dok pjevam svom sinu najdražu mu pjesmicu: „Isuse, tražim te! Više od sveg’ drugog tražim te…“ – hvala Ti što mi daješ do znanja da te kroz traženje i nalazim.
I ovaj život koji je pun i rana i strahova i borbi i suza – hvala ti i za njega. Nije onakav kakav sam planirala, ali je napokon u Tvojim rukama. Prepustila sam se Tvojem kormilu, Prijatelju. Možda nisam u svom nekom „redu“, ali Ti znaš da se trudim pronaći tvoj red. Tražim Te.
Plače. Moram ići. Hvala ti za njega. U njegovim očima nalazim Tebe.
Tvoja Rahaba
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Marc Schulte – Unsplash
