Ima jedna velika i bitna dimenzija roditeljstva koja se dovoljno ne ističe. To je dimenzija duhovnog rasta samih roditelja pored vlastite djece. Čujemo priče o umornim mamama, roditeljima koji nemaju vrijeme za sebe, o tome kako je roditeljstvo žrtva… Međutim, malo puta čujemo kako zaista imamo priliku, mi roditelji, duhovno ozdravljati i napredovati zahvaljujući vlastitoj djeci – u svim životnim etapama kroz koje s njima prolazimo.
Obnoviti svoju sliku o Bogu
Dok svojoj djeci pokušavamo prenijeti različite istine naše vjere, primijetimo kako Bog nama samima preko toga ozdravlja slike koje imamo o Njemu. Dok svom djetetu prije spavanja prepričavamo neku prisodobu iz Biblije i mi ponovno učimo o Božjoj ljubavi i dobroti. Dok govorimo kakav je Bog, koliko je dobar i brižan, obnavljajmo i mi vlastite slike o dobrome, velikodušnom i svemogućem Bogu! Njihova čista srca, znatiželja, upornost, jednostavnost, mašta i beskonačna pitanja, natjerat će nas da i mi učimo više o Bogu.
Dok se trudimo da se oni sprijatelje s Isusom, nužno ćemo se i mi morati još više potruditi pružiti dobar primjer u tome: redovito osobno moliti, zahvaljivati, moliti krunicu, čitati Bibliju… Oni će najbolje naučiti i usvojiti ako vide iskren i vjerodostojan primjer u svojim roditeljima! Osim toga, bit ćemo potaknuti više se pripremati tj. učiti čak i ono što smo odgađali upoznavati o svojoj vjeri te surađivati s Duhom Svetim kako bismo im na što bolji način prenijeli ljepotu suživota s Bogom.
Slaviti Stvoritelja promatranjem stvorenog
Možda ćemo ponovno otkriti da je molitva zaista razgovor s Bogom i da Bogu možemo pristupiti jednostavno, ovakvi kakvi jesmo i da nas Bog takve ljubi i želi! Možda ćemo se pak odvažiti „suočiti“ s likovima iz Starog zavjeta, kako bismo djeci približili te zanimljive osobe kojima se Bog prvima objavljivao! Ili je pak vrijeme da se napokon posvetimo Katekizmu? Što god nam se učinilo da možemo približiti svojoj djeci, sigurno će i nama pomoći da dublje uronimo u Božju ljubav. A samo pokušavanje gledanja svijeta kroz njihove čiste dječje oči, pomoći će nam da pročistimo svoj pogled na život te budemo radosniji i ispunjeniji.
Vrijeme je da uočimo i zahvaljujemo na svim čudesnim ljepotama koje je Bog za nas stvorio. No postoji još jedno neizrecivo bogatstvo i prilika za zbližavanje s Bogom. Od samog začeća, preko trudnoće pa do milosti rađanja novog života – sve su to duboka iskustva Boga. Divimo se životu koji Bog daje, divimo se Njemu u našoj djeci. Slavimo, štitimo i promičimo svu ljepotu novoga života! Neka ta ljepota zasjeni svu brigu i negativnost koja se kroz medije i kulturu smrti svuda oko nas promiče.
Gdje šavovi popucaju, tu je prilika za svetost
Gospodin nas poziva da se izdignemo iznad misli o tome što bismo mogli raditi da su nam djeca možda veća, da hoće zaspati uz nekoga drugoga i slično, a da mi za to vrijeme možemo raditi nešto drugo. Ili da malo uljepšamo misao: da barem možemo „voditi računa o svom duhovnom životu“ kako smatramo da bismo trebali, kada bi nam naša djeca to dozvolila. Međutim, naš se duhovni život itekako događa i pozvan je napredovati istim tempom kao i kada smo, primjerice, svakodnevno mogle na svetu misu, ili redovito na večernje klanjanje i vikendom na duhovne obnove (a sada zbog male djece ne možemo istim tempom ili ne možemo većinu toga uopće činiti).
Nije isto, složit ćemo se, jer bili su to posebni trenuci milosnih susreta s Bogom. Drukčije je nego prije, što ne znači da Bog nije živ i djelotvoran u našem životu! Bog nas nikada ne napušta, niti naše prijateljstvo s Njim popušta kada se naše životne okolnosti promijene. Sada, s djecom, koliko god godina oni imali, koliko god oni od nas zahtijevali – od dojenja, preko hranjenja, igranja i sve do bezbroj školskih projekata – naš duhovni rast ne bi trebao biti na pauzi. Pokušajmo, koliko to možemo – otkriti Gospodinovu ljubav u svemu. Da, u svemu. Zahvali na bebi koja plače. Ponekad će ti to pasti teže nego postiti. I predaj Gospodinu svu nervozu i ljutnju što plač satima ne prestaje.
Očito naša ljubav (još) nije poput Isusove potpune nesebične ljubavi, a mi smo mislili da smo toliko toga svladali već… Isuse, nauči me ljubiti. Pomozi mojoj poniznosti, koja je daleko od tvoje. Smiluj se meni, grešnici! I opet iz početka, i opet… Život nam je darovan od samoga Boga i Bog nam pokazuje kako ćemo rasti u nježnosti, strpljivosti, ljubavi i svetosti preko svih tih teških situacija.
Upravo tu gdje nam „popucaju šavovi“, tu je prilika da rastemo u svetosti i ljubavi
Zahvalimo i na neuhvatljivoj razigranosti naših dječaka, jer nam Bog pokazuje da ćemo preko ustrajnosti u njihovom odgoju i usmjeravanju s ljubavlju, pokazivati koliko ih Bog ljubi, te tako i sami upoznavati tu Ljubav. I ako koji put viknemo i izgubimo strpljenje: zahvalimo i krenimo se suočavati s tim. Koje emocije i stanja nam se javljaju kada nam djeca na prvi dojam nešto poremete ili naprave nešto što nam nije po volji?
Upravo tu gdje nam „popucaju šavovi“, tu je prilika da rastemo u svetosti i ljubavi. Kao kada nam npr. dvogodišnjak uleti u kupaonicu dok se šminkamo i istrese pola toga na pod ili na neko još prljavije mjesto, a mi se iživciramo i grozno prema njemu reagiramo (umjesto strpljivog objašnjenja da su igračke u drugoj sobi i da sjedne i pridrži nešto jer uskoro krećemo u goste…). Jesmo li možda previše osjetljive na svoju taštinu? Na ljudski obzir? Jesmo li previše platile tu šminku, a novac je očito mogao otići na bitnije stvari? Ili se možda skroz naljutimo ako nam se planovi poremete pa mi postajemo pasivno agresivne zato što smo zapravo navezane na osjećaj kontrole i previše oslonjene na svoje snage?
Svakodnevno tako imamo niz primjera kako nam Bog preko naše djece progovara i nastoji nas učiniti boljima, čovječnijima, svetijima. Dajmo Mu priliku i ne propustimo duhovnu obnovu pored svojih mališana, školaraca i studenata.
Zahvaljujmo i krenimo s Gospodinom zaista postajati svete – zahvaljujući svojoj djeci, i to u svim njihovim životnim etapama.
Sanja Dugandžić – Žena vrsna
Foto: TeiTo
