Pismo “vidovitom X” iz noćnog tv programa
„Oženjen sam preko dvadeset godina. Imam obitelj, dobre prijatelje, posao iz snova… Sve se izvana čini u redu.
Međutim, imam nerješiv problem. Nešto se čudno počelo događati nedavno. U moj je život upao nezvanac. Najprije stidljivo i povremeno, pa sve češće, dolazio bi nenajavljen u različita doba dana, kucao, zvonio, lupao na vrata da ga pustim unutra; katkada ujutro, nekad u podne, a najčešće navečer. Svojom bukom na stubištu uznemiravao bi susjede. Morao bih ga stoga pustiti u stan, da mi ne napravi scenu. S vremenom, ostajao bi kod nas sve dulje i dulje. Dugi sati razgovora pretvarali su se u dane i tjedne… Moj je poznanik izgubio svaku mjeru i u zadnje se vrijeme posve opustio kod nas doma. Zasjedne na kauč, digne noge na stol i vergla od jutra do večeri. Od večeri do jutra. Prava noćna mora!
Prije neki je dan prevršio mjeru mog strpljenja. Htio je leći u moju bračnu postelju na počinak. Supruga je istrčala iz stana vrišteći i čupajući kosu. Svi su susjedi, više iz znatiželje nego iz sućuti, nahrupili na vrata. Nastalo je najprije komešanje, a zatim potpuni kaos. E, to više nisam mogao podnijeti. Dobro sam ga izružio, rekao mu da taj tren ode i da se više nikada ne vrati. Zaprijetio sam da ću zvati policiju. Već sam uzeo telefon, otipkao broj i samo što nisam stisnuo pozivnu tipku… ali je samo zlobno razvukao osmijeh i prišapnuo da bi on u tom slučaju svima otkrio moje dobro skrivane neugodne tajne: da više ne vidim sitna slova, da nosim zimsku kapu do prvog svibnja, da ne skidam potkošulju na +30 u hladu, da me po cijele dane žiga živac u nožnom palcu… Da, starim!
Očajan sam, nemoćan, drži me u šaci. Možete li mi pomoći?
P.S. Taj se lik zove Išijas, prezime mu ne znam…“
Ispovijed
Iz bolesničkog kreveta promatrao sam kristalno plavo nebo. Lepršave vlasi breze zanosno su se njihale ponad prozora, razigrano poput havajskih domorodaca koji, nakon predugog puta, dočekuju umorne putnike – Aloha ‘Oe – odajući svježinu i blagost novih vremena koje bez pitanja ulaze u mene. Taj krišom otvoren prozor sobe bila je moja jedina veza s materijalnim svijetom. Ali ima Nešto puno veće od ovoga skrhanog tijela.
Nikada Ti nisam govorio o svojoj, nekad izgubljenoj, duši koja je u Tebi pronašla rasplamsalu svjetlost i stopila se s radošću. Nikada Ti nisam rekao jer… Ti ionako sve znaš. Ti znaš da Te ljubim. Ne više nego li ovi ovdje, jer ja niti ne znam kako Te oni ljube i ne usuđujem se niti pomisliti da bih bio vrjedniji od njih. A Ti si sve ljude, pa i njih, stvorio na svoju sliku. Ali znam da, kad sam Ti blizu, tek tada moje srce doista kuca. Tek tada zaista oživim. Zaiskrim. Uzljubim.
„Razlika između nas i onih koji ne poznaju Boga na posljetku je ova: oni se u nevolji žale i mrmljaju, a nas nevolje života ne udaljuju od krjeposti i istina vjere, budući da se one upravo u boli kušaju.“
(sv. Ciprijan: De moralitate, 13)
Ne usuđujem se niti pomisliti što bih osjetio kad bih samog sebe samo jednom pogledao Tvojim, u mene zaljubljenim, očima. Da mi je sakriti lice mojim ogrubjelim i blatnim dlanovima! Da mi je biti prirodan i neposredan! Da mi je platiti danak i vratiti miran san prisjećajući se dragih lica na koje sam, suočen s vlastitim nemarom, pomalo zaboravljao…
Ali Ti se smiješiš. Imaš od Postanka pripravan odgovor. Od Golgote pripravno spasenje za mene koji tolikim krivudavim crtama pišem.
S Tobom mi je zagrliti usud,
dotaknuti vatru,
osvijetliti beskraj,
poškropiti kišu,
Udahnuti nebo…
Zajedno u novost života svaki dan
Čovjekov duh, ako je čovjek čvrsto povezan sa Stvoriteljem i uronjen u Njegovu milinu, nepobjediv je i snažniji od svih tjelesnih (ne)moći. S mnogo strpljivosti, ljubavi i snage Duha Božjega, sve je moguće ostvariti, sve je moguće popraviti. Mogu se obnoviti i biti nov. U konačnici, svakih desetak godina se većina stanica tijela prirodno obnavlja. Dakle, novi se čovjek rađa, a stare nemoći umiru.
Ostati na mjestu značilo bi pristati na poraz, pristati na laž, na zlo. A za to nisam stvoren. Tijelom zarobljen, duhom odlazim Ljepoti jer to mogu, Ti si mi dao. Sve što mislim da znam, sve što mislim da osjećam, sve što mislim da dotičem, tek je sićušni dio Bitka, tek fragment Slobode u beskraju mogućnosti. I opet se smiješiš. Evo me, Prijatelju! Raskajanog privij me k Milosrđu svome! A sutra ćemo zajedno u nove avanture za spasenje duša.
“Ako je dakle vrijeme, ako su dani našega života nenadoknadivi, što da kažemo čovjeku, koji vrijeme uzalud trati? Jao, kako će se kajati na samrti! Kako će žaliti za svakom izgubljenom godinom, koje nije proveo u službi Božjoj! Kako će žaliti za svakim mjesecom, za svakim danom! Gorko, gorko će žaliti, i za svakim satom, minutom i sekundom. Nemojmo dakle prezreti onoga savjeta Duha Svetoga: »Čestica dobroga dara neka te ne mimoiđe« (Sir 14, 14)”.
(Iz propovjedi bl Alojzija Stepinca na Staru godinu 31/12/1934. god.)
Uvijek možemo pronaći razloge za ili protiv čega, ovisno o tome što želimo u tom trenutku pronaći. Često nas naše mlakosti, teškoće, bolest ili zlo odvlače od dobrih sadržaja. A puni smisao života samo srce uračunava, bez ostatka. Svaku ranu srce povija i uz nju strpljivo bdije. Ljubim i ljubljen sam. To je dovoljno za svaki dan.
Čovjekove oči srca – čistoćom prožete – neprocjenjivo su bogatstvo života. Jer očima srca možemo gledati kako Stvoritelj razrasta, u duhovnog čovjeka zasijanu, dobrotu.
Stvoreni smo slobodni za ljubav. Kad zavolimo sebe, druge i Stvoritelja – slobodni ćemo i postati.
Kešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Daniel Fazio – Unsplash
