Čudni su doživljaji apostola povezani s Kristovim uskrsrnućem. Iskustvo ih njegova uskrsnuća nadilazi i zato nije čudo da tako različito govore o uskrsnuću i o susretima s Isusom. Sve je to došlo nenadano. Danas, čitajući evanđelja, otkrivamo da je Isus govorio i o svojem uskrsnuću, ali kod proroštva je uvijek tako da ih oni kasnije bolje razumiju, u svjetlu ispunjenja, nego oni koji to slušaju prije nego li se to zbilo. Tako su apostoli dobro uočavali Isusove riječi o mogućoj muci i sramoti križa dok su išli s njime prema Jeruzalemu, ali nisu shvatili poruku uskrsnuća. Sve im je bilo tako daleko i strano te nisu ni slutili o toj novosti kojom je svijet procvao Isusovim uskrsnućem.
Isus je doduše za zemaljskoga života činio i čudesna oživljavanja umrlih osoba. Jairova kćerkica, sin udovice iz Naina te Lazar, brat Marije i Marte: njima je Isus podario povratak u ovu ljudsku egzistenciju. Međutim, oni će morati opet proći kroz tajnu smrti. Međutim, Isusovo uskrsnuće nije oživljavanje za ovu ljudsku egzistenciju, nego je to tajna potpuno novoga života, neuništivog, vječnog, jedinstvenog.
Apostoli u susretu s Uskrslim pomisliše da vide duha, iako im je sve navijestio
Apostoli su imali sreću da susretnu Isusa u tom novom životu po uskrsnuću. Međutim, i njih je iznenadila ta divna novost. Iz svoje muke, iz svojih crnih slutnji jednostavno nisu htjeli vjerovati da je sve to istina. Mislili su da im se pričinja, da je to fatamorgana, da je to privid, ili, kako kaže evanđelje, “pomisliše da vide duha”. O svemu su prije pomislili nego o stvarnosti. Isus ih je morao uvjeravati da je to on, poticao ih je da se uvjere, da ga dotaknu, blagovao je pred njima. Sve to opisuju evanđelja kako bi nam prenijela rast vjere apostola u uskrsnuloga Krista, da bi onda i nama bilo lakše prihvatiti punu tajnu vjere o Isusu koji je među nama živ.
Međutim, još uvijek i mi osjećamo sličnu poteškoću. Ni mi još ne shvaćamo Isusa ozbiljno. I mi katkada mislimo o povijesnome lsusu, koji je nekad postojao, koji je bio divan, koji je činio dobre stvari i lijepo govorio. Međutim, to je bilo, to se dogodilo davno, prije skoro dvije tisuće godina. To kao da je lijepa uspomena za mnoge, a ne današnja stvarnost. Isto tako, katkad i podsvjesno, bježimo u ovu apostolsku muku: “pomisliše da vide duha”. Sve, samo ne stvarnost. jer, “vidjeti duha”, “osjetiti duha” i u našem rječniku znači nešto tajanstveno, ali isto tako i nešto čega se donekle bojimo jer nam nije blisko, jer ne pripada nama. Sve je to tako strano. Gotovo kao i osjećaj neke čudne prisutnosti duha ili duhova naših pokojnika. Međutim, to nije isto. To nije Isus.
I mi poput apostola tražimo velike znakove, zaboravljajući da je naš Bog životan i jednostavan
I mi smo u napasti da pomislimo na sve drugo prije negoli na lsusa. U napasti smo da ga zamišljamo i da ga vidimo u prošlosti ili na kraju svijeta, gore na nebu i iznad oblaka, samo ne tu, uz nas, u svojoj Crkvi, u zajednici vjernika. Htjeli bismo ga vidjeti u nekim strašnim zahvatima na Suncu i Mjesecu, a ne možemo ga prepoznati na djelu u našem srcu, srcu bližnjega, u jednostavnoj pažnji bračnog druga, u molbi djeteta. Htjeli bismo neke velike znakove, a on nam dolazi u ljudskom navještaju; želi da u tome prepoznamo njegovu riječ, dolazi nam u znaku kruha i želi da nam se otvore oči za njegovu prisutnost.
Sve je to tako lijepo da se ne usuđujemo vjerovati. A ipak, uskrsnuće je stvarnost, nov život Krista koji je pobijedio smrt, usađen je i u naše biće snagom sakramenata vjere i on nas poziva na zajedništvo života koje ne prestaje nikada.
fra Zvjezdan Linić – Žena vrsna/Teovizija
Foto: Wikipedia
Tekst je preuzet iz knjige „Pripravi srce za susret“, fra Zvjezdana Linića, naklada Teovizija. Zahvaljujemo nakladničkoj kući Teovizija na dopuštenju za objavu dijela teksta iz navedene knjige. Dopuštenje vrijedi isključivo za portal Žena vrsna.
