Marija Bogorodica nije božica, nije bog. Ona je obično stvorenje. Tu činjenicu naši propovjednici ponekad ističu, zasigurno s pravom. Onomu tko gleda „izvana“ ponekad se može učiniti da mi katolici i pravoslavci Mariju dižemo do neslućenih visina, do samog božanstva. Međutim, mi dobro znamo da je ona „obična žena“. Ona je to i sama dobro znala, bolje od ikoga.
Marija je u svojoj poniznosti znala da nije ona bog, dok mi sebe često tako držimo
Stvarno stanje je potpuno drukčije nego što se čini na prvi mah. U stvarnosti se svi ljudi, osim Marije, uglavnom, smatraju bogovima. Jedina Ona nikada se nije držala bogom. Ona je začeta bez istočnog grijeha. Što je srž istočnog grijeha? Srž je u varci koju je zmija, đavao, stavio u srce Evi da će biti bog: „Ne, nećete umrijeti! Nego zna Bog: onoga dana kad budete od njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“
Eva je pojela plod sa stabla i dala svom mužu. Povjerovali su u varku da će biti bogovi i ostali su u toj varci. Sada svi ljudi nose u svom tijelu varku da su bogovi ili da bi trebali biti bogovi. Svi se rađamo s istočnim grijehom i svi nosimo njegove posljedice. Po čemu možemo znati da smo posjednici te varke?
Nitko od nas ne prihvaća da nije hvaljen i poštovan – da nije bog
Jedan od pokazatelja je to da nitko od nas ne prihvaća da nije čašćen i poštovan, da ga se ne voli, sluša, itd., a to su čini koje treba svatko iskazivati Bogu. Sigurno, i stvorenjima jednim dijelom, ali ne u mjeri koju svaki čovjek zahtijeva. Mi zahtijevamo puno više nego što nam pripada. Mi idemo do diktatorskih razina. Kad nas netko ne poštuje i ne sluša, neodoljivo nam se nameće potreba da takvog uklonimo (makar iz svoje sredine). Boga (mene) se mora slušati!
Zašto Adam i Eva nisu mogli ostati u Edenu? Nije moguće da postoji više bogova. Bog je samo jedan. Oni su ušli u nepodnošljivu dimenziju. Sam Bog bi im trebao iskazivati štovanje. To je nemoguće. Oni su njegova stvorenja, a ne On njihova. Njemu pripada štovanje i klanjanje, a ne njima. Oni su njegova ljubljena stvorenja i On u ljubavi šeta s njima za dnevnog povjetarca i podlaže im sve pod njihove noge. On je Bog-ljubav koji u ljubavi stvara čovjeka i ženu i daje im mogućnost da u slobodi ljube i budu slični njemu.
Trenutno na svijetu žive milijarde bogova, većih ili manjih
Htjeli mi priznati ili ne, činjenica je da se trenutno na svijetu vrti oko 6 milijardi bogova, većih ili manjih. To smo mi, bogovi koji to nismo. Marija kaže da Bog ruši u podzemlje one koji žive u „umišljenoj oholosti“, a da „uzvisuje neznatne“. Ona je do kraja bila svjesna svoje neznatnosti. Do kraja je bila stvorenje, svjesna da je stvorenje. Živjela je kao potpuno ljubljeno stvorenje Božje i kao ljubljena kći Božja. Ona se držala sluškinjom i bila je sluškinja koja nije čeznula da bude gospodaricom. Jedina je živjela svoju istinsku dimenziju žene i zbog toga bila uzdignuta u Eden, u nebo.
Po Evi su nam vrata raja bilo zatvorena, a po Bogorodici Mariji, širom otvorena. Budući da se držala samo stvorenjem, samo ženom (ne ženom-bogom) jedina je bila kadra primiti Boga u sebe. Nije bilo moguće da Bog dođe u nekog krivog boga, neku krivu božicu. Bog je istina i primjereni su mu samo čini u skladu s istinom. Nema više bogova.
Đavolski je trijumf u uspjehu da čovjeka uvjeri da je bog
Đavolski je trijumf u uspjehu da čovjeka uvjeri da je bog. On sam živi u toj varci. Ta ga varka goni da svrgne Boga. Ako je đavao bog, onda Bog ne bi smio biti Bog. Sartre je govorio: „Moja sloboda isključuje Boga. Ja sam slobodan, Boga nema!“ Ateizam je logičan za onog tko sebe drži bogom. Za čovjeka-boga sve je prijetnja. Stoga on sve želi uskladiti prema sebi. Bog je stvorio ovakav svijet pa je „logično“ da čovjek-bog stvara svoj (“novi divni”) svijet. Stoga je svijet nalik Olimpu. Na njemu se bore bogovi. Svaki bog (čovjek) želi biti apsolutan. Da bi bio apsolutan, mora ubiti ili umanjiti drugog boga. Eto izvora svih nasilja. Otud ratovi. Otud preljubi, ocrnjivanja. Otud carstvo đavla. Otud izrabljivanje čovjeka po čovjeku, kako su govorili marksisti.
Marija nam pokazuje izlaz iz ovosvjetskog začaranog kruga. Izlaz je u poniznosti, smatranju sebe neznatnim. Taj stav privlači, kako kažu crkveni oci, dolazak Boga u nas. Kad dođe Bog u nas i prošeta u nama za dnevnog povjetarca, kao prijatelj s prijateljem, sve ulazi u normalnu dimenziju. I mi se uzdižemo. Postajemo slični Njemu, tj. postajemo ljubav. Osjećamo se kao ljubljena stvorenja i djeca Božja. Nemamo potrebu više istiskivati drugoga. Sada želimo ljubiti drugoga. U kući Božjoj ima mnogo stanova. Mi se
pobožanstvenjujemo. Marija je to pobožanstvenjenje već postigla. Ne čini li se stoga nekima kao da je ona neka božica?
Možda je korisno svako jutro, s Marijom, reći sam sebi: „Nisam bog!“
don Šimun Doljanin – Žena vrsna
Foto: Cathopic
