Bračna postelja ležala je sama. Na sredini tihe sobe. Krevet uredno pospremljen, plahte na cvjetove lavande mirisale su po omekšivaču. Nitko nije legao nekoliko dana. Ona je spavala kod bolesnog sina u krevetu. Spavala je, a iz podsvijesti je u san izbijala poražavajuća otkinutost. On je spavao na kauču. Trebalo se naspavati za rano jutarnje buđenje. Čeka ga odgovoran posao. Sanjao je. Ali, snova se nije sjećao. Ona je skupila u grlu već poveću knedlu i gušila se u potisnutim emocijama, u ponosno neizgovorenim riječima, u zaboravljenom pospremljenom smetlištu njihovih teških riječi. Svaki put bi ispustili u prostor međusobno pogažene osjećaje, porušeno poštovanje i ponor dvaju srdaca vezanih iz ljubavi: „Dok nas smrt ne rastavi” – otkopavalo se iz dana u dan.
Večeras je primijetila da nema osjećaja za njega. Samo odrađivanje. Samo preživljavanje. Buđenje ujutro u šest. Razvoženje po vrtićima. A onda šutnja, dok su se sami vozili na posao. Šutnja je parala zrak što ih je napajao disanjem. Disali su, a pluća su i dalje bila teška.
Potreba za izgovaranjem
Na radiju je svirao Bryan Adams, „(Everything I do) I do it for you“. U mislima je sjedila u tramvaju broj 6, tik do golobradog. Ruka joj je naslonjeno dodirivala zamagljeno staklo, od lakta do prstiju. Vani je kišilo. Vani nisu izlazili kružeći stanicama i pričom. Ruka joj se pronašla u njegovoj. Toploj. Pažljivoj. Muškoj. Dodir joj je vraćao uspomene. Odjednom, prasnuo je zvuk trube. Zastoj na semaforu.
Riječ. Progovorila je. Ne o prometu, nego o njima. Izbijala je potreba za izgovaranjem iz svakog kuta njihovih zubi. Žvakali su prvo tvrđe situacije, onda se jezik omekšao kao pravi organ bez kosti.
Kao omekšivač – ispočetka
„Jako me živciraš, al’ volim te i ne odustajem od tebe. Uzmimo se za ruke i uhvatimo u koštac ispočetka.“
Šaptala je i polako se približavala njegovoj strani. Popričali su i započeli ispočetka. Tko padne, neka ustane i krene!
Brak je održavanje sreće, uvijek iznova – započinjanjem.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
