U prsima osjećate laganu tjeskobu kada vidite da je vaše najmlađe dijete izvuklo sve složene ručnike ili kada je predškolac ostavio gnjecavi trag toaletnog papira natopljenog vodom od kupaonice do kuhinje.
Glava vas zaboli kada su galama i buka od igre toliko jaka da nema šanse da se možete usredotočiti na pospremanje svih tih hrpa najrazličitijih stvari. Naravno, ako pokušavate pronaći mjesto za odložiti gomilu stvari u dječjim sobama, pravi napadaj panike nastupa kada pogledate ispod kreveta ili iza ormara.
Zašto bismo se uopće trudili organizirati pospremanje kada je uvijek netko ili nešto pokretač totalnog nereda?
Pospremamo jer je to naš posao
Pospremanje smatramo brojem jedan među poslovima, ali nas to čini nervoznima i sebičnima. Pospremanje nije samo za nas. Ono je za naše obitelji. Za Crkvu i zajednicu. Ono je odgovorno korištenje vremena i resursa kako bismo ih oboje najbolje iskoristili u svrhu Božjeg kraljevstva.
Ne možemo dopustiti svijetu da nam nameće definiciju pospremanja i organizacije. Kada bismo usvojili takvu ideju, bili bismo uvjereni da sve moramo imati pod kontrolom i da bi naše kuće trebale biti umjetnička djela. Naprotiv, umjetnička su djela ljudi, a kuće samo ateljei. Jeste li ikada vidjeli atelje umjetnika? Pun je umjetničkih djela u nastanku. Povrh svega, ljudi (uključujući i nas same) nisu naša vlastita umjetnička djela, već Božja. Mi čak nismo ni umjetnici u tom ateljeu. Mi održavamo atelje. Na dužnosti smo domara. Naš je posao počistiti na kraju dana, a ne paziti da ostane netaknuto.
Pospremanje nikada ne prestaje
Kada usvojimo standarde spremanja koje nameće svijet, mislimo da je to nešto što možemo postići i označiti kao odrađeno, dostižući neki status ili izgled koji želimo.
No, to nije Božja slika pospremanja.
Božja je slika vrta gdje On postavlja ljude koji će ga njegovati. Održavanje je neprekidno, kontinuirano uređenje te mali pomaci prema naprijed. Pospremanje podrazumijeva rast, promjenu pa čak i ponovni nered.
To je naš izazov, a održavanje kuće čistom prilika je da to postignemo.
Naš dom, mi sami i naše obitelji nismo sebi na slavu, a upravo nas u to uvjerava svijet kada govori o pospremanju. Mi smo održavatelji i čuvari – na slavu Božju. Bog nas ne traži da se brinemo o kući bez nekog smisla i svrhe, već da radimo radosno.
Mystie Winckler – Simplyconvivial
Prevela: AMS
Prilagodila: LR
Foto: Pixabay
