Sjećam se jako dobro, bila je to polovica kolovoza, od poroda s mojom prvorođenom Mirjam dijelilo me 3 mjeseca. Ivan je došao kući s posla sav ozaren, radostan, zračio je milošću kojom je odmah i mene dotaknuo. Počeo je uzbuđeno govoriti kako je molio na pauzi od posla pred Gospinim kipom i začuo kako mu Ona govori da prvorođenog sina mora nazvati Alojzije, po našem blaženiku Stepincu, te da je isti odavno izmoljen od Nje.
Bogu hvala pa nosim curicu, pa tko se još zove Alojzije?
Ono ozarenje koje sam spomenula da je mene taklo se pretvorilo u znoj i oči širom otvorene. O čemu on sad priča? Kakvo ime Alojzije? Nikada nije bilo riječi o tome. Jako se dobro sjećam da je prvo što sam izrekla bilo: „Ti se sigurno šališ? Od kuda si ti sada izvukao Alojzije? Nikada nismo imali u peti to ime!“ Na Ivanovo opće čuđenje ja sam bila u nevjerici i razočarana. Odmah sam nastavila: „I to ti je bas Majka šapnula?“ Dan danas se sjećam kako me odmah srce zaboljelo, a i sada me boli dok pišem ove riječi koje sam tad izgovorila.
Vidjevši da sam poprilično nezadovoljna rekao mi je „Mila, preko ovoga ne idem. Gospa je to u moje srce utisnula kao pečat, i molim te da to poštuješ i da Ju moliš da ti progovori.“ Jedino što sam tada mislila jest: „Bogu hvala pa nosim curicu.“ Da me se krivo ne shvati, voljela sam i tada našega blaženika i divila mu se i utjecala, ali nikada nisam mislila da će mi se sin tako zvati. Već smo dovoljno ćaknuti znancima, rodbini, ljudima s našim izmoljenim i voljenim imenom Mirjam, ali Alojzije…pa tko se zove Alojzije? Često sam od tada uputila misao Gospi u vezi tog imena i uvijek je bila tišina. Osjetim ju tako često jer joj sve svoje predajem,ali to ime…samo tišina.
Mudro sam se dosjetila da bi se sin mogao zvati Viktor
Još sam neko vrijeme dolazila na mnoge dosjetke. Prvo sam Ivanu predložila da to bude krsno ime, ali me odmah poklopio da odavno znamo da će krsna imena biti Marijina, a da tri nikako ne planiramo imati. Ok, brzo sam se povukla. Ali….onda sam došla na jednu genijalnu ideju. Mnogi to ne znaju, ali naš blaženik je punim imenom Alojzije Viktor. Tako me ulovila ljudska radost kad sam lijepo sebi u glavi smislila rješenje i bila uvjerena da bi to mojem suprugu bila dovoljno dobra zamjena.
Dočekala sam ga nakon posla, pamtim dobro, sada mi se sve te scene vrte u glavi, sjeli smo i počeli jesti. „E, samo sam ti htjela reći da sam jako sretna jer sam prihvatila da će nam se sin zvati po blaženiku, i jedva sam čekala da ti kažem da je to ime: Viktor. Mnogi parovi tako daju ime djeci i na taj način počaste Stepinca.“ Nastavio je jesti kao da ništa nisam rekla, podigao pogled, nasmiješio se i rekao: „Super si ti to smislila, i jako mi je drago zbog svih drugih, ali naš sin bit će Alojzije. Uostalom, tko se na spomen imena Viktor sjeti Stepinca?“ Ovo je bio trenutak kada sam odustala. Ivanova čvrstoća nije apsolutno ničim mogla biti poljuljana. Odmah je dodao: „Također, molim te da nikome ne govoriš kako će nam se sin zvati do samog rođenja jer mi ne treba da te ljudski začuđujući pogledi odvlače od Božje volje. Bit će ti sve dano na vrijeme.“
Tada sam samo pomislila tko zna hoće li biti još djece i hoće li uopće biti muške, a opet istovremeno sam tako snažno vjerovala svojoj stijeni, svome mužu.
Kraljica Mira udijelila mi je mir i radost s ovim imenom
U međuvremenu je došla naša preljubljena Mirjam, život, svašta nešto… svako malo bih se ja sjetila tog imena i molila Majčicu da mi izmoli ljubav za to ime ako je to to. Dva puta smo bili u Krašiću i oba puta bih se pitala hoću li zaista sinu ime dati po tebi promatrajući našeg blaženika. Kako je odmah preko puta kip Gospe Lurdske, uputila bih i njoj vapaj: „Ti znaš, Majko.“ Ništa. Sve do jednog dana.
Za našu obitelj poseban datum. Kraljica mira, 25.6., koja se preklopila te 2022. sa danom Srca Gospina. Bilo je kod nas veliko slavlje, iako sam već danima trpjela nesnosne bolove. U jednom trenu začula sam znani mi unutarnji glas da prikažem trpljenje za čedo koje nosim. Majčina želja koju će Ona blagosloviti. Bila sam glavom naslonjena na perilicu rublja i jasno sam znala da pod mojim srcem kuca srce koje je imenovano Alojzije. U tom trenutku cijelo moje srce, biće znalo je njegovo ime. I apsolutno nije bilo dvojbe oko imena. Samo RADOST!
Par dana kasnije naš sin je dobio najljepši blagoslov naše zaštitnice Kraljice Mira u Međugorju. Na isti taj dan sreli smo patera Marka Glogovića kojeg sam zamolila da moli nada mnom i čedom koje nosim.Kada me pitao ime, bez zadrške rekla sam da je s nama punim krsnim imenom Alojzije Marija.
Sama trudnoća bila je teška, a zadnja dva mjeseca prepuna kušnji, dijagnoze i borbe za nas. Sva sreća pa je to bila Njezina borba, a od mene se trazilo samo da Ju ljubim i da Joj vjerujem do kraja.
Naš Alojzije rođen je u podne na Stepinčevo
Kada sam na početku trudnoće gledala u kojem mjesecu će biti porod, nisam mogla vjerovati da se radi o veljači. Još sam manje tada znala koliko će Providnost pokazati svoj Naum. U tim zadnjim tjednima jedna naša posebna duša (S.M) u molitvi me vidjela, na carskom rezu, kako Alojzije ugledava svjetlo dana uz zvona. Tako i bi. Upravo 10.2., na Stepinčevo, doktorica mi zakazuje carski rez. Upravo u podne, iako sam bila prva na redu u 8:00, rađa se naš sin uz zvuk zvona Angelusa i himnu Gospe Lurdske. Ave, ave, ave Maria!
Gospa je ispričala svoju priču, Gospodin pokazao svoju moć, a naš blaženik dobio jedno malo čudo koje nosi njegovo ime.
Ne mogu biti sretnija i ponosnija što se muž tako hrabro i jasno držao onoga što mu je rečeno. To ime, nama Hrvatima zaista može biti samo na ponos, radost i ljubav. Daj Bože da ih bude još!
Bog je u apsolutno svakom detalju! Uvijek i zauvijek!
