Gospodine, puno te susrećem ovih dana na mjestima na kojima te inače nema. Puni su te portali, društvene mreže, usta ljudi poznatih i nepoznatih. Obraćaju ti se zazivljući te, okrivljujući, molitvama i psovkama, traže te i odbacuju, žele te tu, ali Te na poznaju. Promatram, i ne mogu se oteti čudu – mirna sam. U Tebi.
Odjednom svi vide tvoj strogi prst koji upozorava da je vrijeme za promjene, čuju prirodu kojoj je dosta ovog načina života, osjećaju posljedice nemara tamo nekih koji nemaju glasa i medija da zazovu pomoć… Žao mi je što im ne mogu reći da si Ti – Abba! Otac koji ne napušta nikada, sama ljubav i nježnost. Koja ne kažnjava. I u vrijeme koronavirusa i potresa. Neizvjesnosti i straha. Neimaštine i nesigurnosti. Života i smrti.
Pod mojim srcem kuca jedno maleno srce koje svaki trenutak može doći na ovaj svijet koji je sve samo ne sigurni dom, ali znam da si Ti taj koji se brine za njega više nego što ću ja moći ikada. Veseli me ova situacija što barem malo mogu osjetiti kako je bilo Josipu i Mariji dok su tražili mjesto da ona rodi kralja… Vidiš, od one tvrdoglave kćeri koja se buni jer je rođena u bijedi ljudskih života stvorio si ženu koja želi poći kamo god je Tvoj plan vodi.
Kada krenu nemirne misli i realna stanja, čujem pitanje – tko je kao Bog? (…)
Svjesna sam bolesti koja prijeti, neograničenog vremena odvojenosti od mog supruga, nepoznavanja trenutka i mjesta dolaska na svijet našeg ljubljenog sina, svjesna sam svoje ograničenosti, ali više nego ikada svjesna sam da Ti vjeran ostaješ. Kada krenu nemirne misli i realna stanja, čujem pitanje – tko je kao Bog? (…)
Možda su Posljednja vremena.
Možda je sve ovo kazna kojom nas odgajaš.
Možda je sve ovo prenapuhano i svi pomalo pretjeruju.
Možda si se pobunio jer nema naroda na Žrtvi tvog Sina.
Možda je Njegov dolazak blizu…
Možda je previše možda u zraku.
Ali možda smo mi svi pomalo nedovoljno vjerni tebi, poput onog ludog čovjeka koji gradi na pijesku.
Tvoje obećanje
Vjera nije osjećaj sigurnosti – niti će ikada biti, učiš me. Ona nije možda. Ona je povjerenje u Tebe baš u ovim trenucima kada ništa nije kako treba – a možda je baš sve kako treba.
U glavi više nemam ništa – ni jednu spremnu situaciju ni scenariji ni sigurnost osim tvog obećanja da si sa mnom u sve dane mog života, ma kakvi god ti dani bili.
Trenutno je moje srce puno molitvi za sve one koji zaboravljaju da nitko nije kao Ti.
Abba, molim te za sve one koje strah grči i ne dopušta im da normalno dišu i funkcioniraju – ta rekao si nam:
Nisam vam dao duha bojažljivosti nego snage, ljubavi i razbora!
(2 Tim 1,7).
Obnovi u svima nama snagu koju samo ti daješ u nadi protiv svake nade. Podari nam ljubavi prema svima onima koje trenutno ne razumijemo i usadi u nas duha poslušnosti. Razboritošću podari naš duh da nas ništa ne odvoji od tebe ni smrt ni novi način života. Jer ti znaš svoje naume s nama, naume mira, a ne nesreće, da nam podariš budućnost i nadu. Ne dopusti nam da se odijelimo od Tebe – jer tko je kao Ti?
Tvoja Rahaba
Anonimno – Žena vrsna
Foto: George Coletrain – Unsplash
