Skrenimo pozornost na činjenicu iz današnjega evanđeoskoga ulomka. Četiri se puta veli za Mariju Magdalenu kako je plakala, bijaše uplakana. Plakaše. Zašto plačeš? – Da, reći ćemo, suze su i plač ženska stvar i posao. One lako (pro)plaču. Učenici, odnosno muškarci, ne plaču. Prisjetimo se ipak i zapamtimo kako je i Petar u noći izdaje gorko zaplakao. Isus je duboko dirnut Lazarovom smrću nad njegovim grobom duboko se potresao u duši i gorko zaplakao.
Ali ovdje nema učenika jer su ga svi ostavili, pobjegli se i sakrili, u strahu od Židova. Oni su na sigurnome, iza zatvorenih vrata, zbog straha i vlastite sigurnosti. Međutim, istina je da tko ne zna plakati, ne zna se istinski ni radovati, sebi ni drugima, ne zna uživati u sreći niti zna ljubiti.
Ženo, zašto plačeš? – pitaju anđeli Mariju Magdalenu. Suze imaju svoj razlog. Marija je izgubila Isusa, ljubav svoga srca i svoje duše. S njime je izgubila i svoj život. Sad u grobu nema ni Gospodinova tijela, grob je prazan. Tko li ga je uzeo? On joj je bio upravo sve. I da čovjek zbog toga ne plače? Njoj su sve nade pokopane. Stoga suze. One naviru redovito iz čovjekove podsvijesti, iz dubina.
Suze su nešto kao podzemne struje i vodotoci duše i srca. – Uzeše Gospodina. On mi je bio sve! Uzeše mi moju nadu, moje očekivanje, moju sreću. Pokopaše mi sve moje, sad ga i uzeše. – Upravo kao i danas nad grobovima tolikih naših mladih. Kolike majke plaču zbog tragične sudbine svoje djece – zbog prometnih nezgoda, droge, alkohola, kocke, ovisnosti, neuredna života? Pa mnogi idu i u svjesno samoubojstvo zbog ništavila s kojim su suočeni.
Plače li vam se ponekad jer ste izgubili Isusa u svom životu?
Ovdje je riječ o Isusu. On je razlog suza. Jeste li ikada plakali zato što ste izgubili Isusa u životu? Jeste li plakali zbog Isusa? I bi li vas uopće pogodilo kad biste ga zauvijek izgubili? Što biste izgubili kad biste izgubili Isusa u životu? Što vam on znači? Biste li bili potreseni u dubini duše? Bi li vam puklo srce kad biste izgubili Isusa? Biste li prolili ijednu suzu?
Danas Isusa tjeraju, niječu, progone, njega hule, ismijavaju, toliki ga psuju. Dira li te psovanje ili vrijeđanje Isusova imena? Ili si možda među onima koji ga psuju? Ne dao Bog! Što bi bilo od nas kad ne bi bilo Isusa? Danas razdiru haljine, deru se i plaču, samoranjavaju navijači na stadionima zbog izgubljene utakmice svojih ‘idola’. A kršćani? Tko to još plače što se na Isusa huli, izruguje, psuje, javno i privatno? Što ga se ismijava na pozornici, u filmovima, na ulicama, plakatima?
Marija je tražila Isusa i on joj se objavio
Marija traži Isusa. Traži Isusovo smrtno, mrtvo tijelo u grobu. “Uzeše Gospodina moga i ne znam kamo ga položiše”, ističe ona naglašeno. Marija traži mrtvog Isusa, prošloga, traži ga u prošlosti među mrtvacima. Tu ga međutim nema. Ona je do kraja okrenuta prema prošlosti, bivšemu, okrenuta leđima prema budućnosti i zato nije kadra prepoznati samoga Gospodina s kim komunicira. Isus se daje pronaći. Nitko ga ne će pronaći ako se sam Isus ne ponudi. On daje znakove svoje prisutnosti.
Od Isusa misli da je vrtlar. Tek na izričito glasno oslovljavanje “Marijo!” prepoznaje Marija Učiteljev glas. Riječ koja dolazi iz srca i prodire u srce. To je sve. Nema nikakve pouke, nikakva pobližega tumačenja, nikakva komentara uskrsnuća. Na tu riječ njoj se otvaraju oči i uši. Našla je onoga koga je tražila. Tako se događa Uskrs u čovjekovu životu.
Za prepoznati Isusa potrebno je gledanje srcem
Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus, isto i onoga jutra, u zoru kad su bili na Tiberijadskom jezeru, u pramazorje. Isus ih oslovljava. A Ljubljeni učenik je samo uzviknuo: „Gospodin je! – Dominus est!“. Nije lako prepoznati Isusa kad se objavljuje kao Uskrsli kao što to bijaše dok je bio s njima kao jedan od njih, s kim su mogli razgovarati, koga su mogli doticati. Treba strpljivosti, treba vremena da bi čovjek spoznao i prepoznao Isusa. Ne zavisi to samo od očiju, jer Uskrsli nije tvarna, fizička datost, nego treba prijeći na nutarnje gledanje, gledanje srcem, cijelim bićem.
Isus treba samo jedno reći, prozboriti: “Marijo!” – i to je dovoljno. Marijo, zovem te svojim glasom i tvojim imenom. Moja si. U tom trenutku njoj se otvaraju oči. Našla je onoga koga je tražilo njezino srce i duša. Ujedno je i pronađena. Našao ju je Isus. Tako se zbiva uskrs u čovjekovoj duši. Isus uskrsava u srcu. Nakon toga može samo jedno zaustiti: “Učitelju – Rabbuni!” Prozbori pa da te vidim, Gospodine!
Vjera se rađa u susretu s Uskrslim
Na taj se način rađa uskrsna vjera, naime, u susretu s Uskrslim, u govoru i odgovoru ljubavi. Isus zna za nas, uplakane i tužne, pozna nas po imenu i izgledu. Poziva nas našim imenom s onu stranu granice smrti. On briše sve naše suze i boli, upravo kao što i veli Knjiga Otkrivenja. To nam može uliti snagu za budućnost. – Marija bi htjela u ovom trenutku imati Isusa samo za sebe. Isus veli – ne! „Noli me tangere!“ – Ne zadržavaj me!
Ona od svoje sreće ne zna što bi uradila, a Isus joj samo veli da ide i javi braći njegovoj da je Gospodin uskrsnuo. Ona je apostola apostolorum. Prvoposlana poslanima! Navjestiteljica nečuvene radosti i blagoslova. Ne spada u krug apostola, ali je prva donijela apostolima poruku o uskrslom Gospodinu.
Čuli smo – Marija prepoznaje Isusa po glasu. Izgled vara, ali je glas neprevarljiv. Njegov je glas neponovljiv. Uvijek. Čujem li njegov glas? I što mi on znači? Sve su to životna pitanja za nas danas i ovdje! I nas – tebe i mene – zove Isus našim imenom. Tim imenom bit ćemo biti oslovljeni i u vječnosti. Budimo dostojni svoga kršćanskog imena koje tvori naš identitet pred svijetom i u vječnosti. Tad će se pretvoriti i naše suze žalosnice u radost uskrsnoga jutra.
fra Tomislav Pervan – Žena vrsna
Foto: Marina Vitale – Unsplash
