Nikad me neće biti strah plakati. Na neki čudan način gledam s divljenjem ljude koji se ne plaše zaplakati. Za mnoge ljude plakanje je slabost, ali za mene je to nevjerojatna snaga.
Mi imamo iskrivljenu sliku o tome što znači biti jak. Kad držimo sve u sebi i ignoriramo stvari koje nas vrijeđaju ponašamo se kao da nas to čini snažnima, no mislim da ne možemo biti dalje od istine. Nikad nismo jači nego u trenutku kad priznajemo koliko smo slabi.
Imam prijateljicu mlađu od mene nekoliko godina. Jednom prilikom mi je rekla da se ponekad jednostavno mora isplakati da otpusti svu bol i patnju koju je pokušala zadržati u sebi neko vrijeme. Rekla mi je da ju sva patnja koju tako odlučno zadržava u sebi sprječava da iskusi sreću u potpunosti, onako kako je zamišljala da Bog za nju to želi. Možete li zamisliti ljepši način za opisati par suznih trenutaka?
Suze čiste tvoju dušu
Sveti Ivan Pavao II. je rekao: „Bolje je plakati nego biti ljut jer ljutnja povrjeđuje druge, dok suze, koje u tišini teku kroz dušu, čiste tvoje srce.“ Ovo me dovodi do toga zašto toliko cijenim sami čin plakanja.
Plakanje me podsjeća na kišu. Svaka suza koja sklizne niz obraz donosi mi u misli kišne kapi koje padaju iz oblaka. A kiša je tako moćna. Pomaže vegetaciji da raste i uspijeva. Svaka kap doslovno donosi novi život. Vjerujem da je tako i s našim suzama.
Suze nas čiste od ružnih, bolnih osjećaja punih mržnje koje nas sprječavaju da sijamo Božjim svjetlom onom jačinom kojom nas On traži. Sa svakom suzom koja padne, naša srca postaju lakša i sposobnija voljeti druge i sebe same. Suze uistinu liječe.
Plakanje ne znači da ste slabi. Od rođenja to je znak da ste živi.
Koji siju sa suzama neka žanju s pjevanjem! (Ps 126,5)
Made in His Image
Prevela: Katarina Udovičić
Foto: Pexels
