“Ne gubi nadu…”, zabrinuto mi poručuju neke drage duše koje me prate na mom putu i mole za mene. Obično to bude nakon neke moje pretrage ili dobivenog nalaza. Kažu da bi me najradije, da mogu, poštedjeli patnje.
Međutim, shvaćam nakon tih riječi da zapravo ja moram moliti za njih. “Pojačati” svoju molitvu i češće ih predavati svom Isusu na oltaru.
Pokušat ću objasniti zašto to mislim i zašto sam zapravo ja zabrinuta za njih.
Imam već neko vrijeme milost (od kada nosim svoj križ) da živim u balansu dvostruke stvarnosti. One vidljive i one nevidljive.
Živim u svijetu i moram se ravnati po njegovim pravilima, ali nisam od ovoga svijeta. Svakodnevno osjećam stvarnost snažnog duhovnog svijeta u kojem se iznova okrepljujem, osnažujem i preobražavam iznutra. To mi daje snagu i putokaz za život u svijetu. Potrebno je svaki tren biti svjestan da je duhovna stvarnost u tebi i oko tebe. Uroni nakratko u tišini svoga bića u molitvu! Molitva može biti i kratka stanka usred užurbane svakodnevnice. Osjećaj koji te prožima srećom i mirom i “govori” ti da si ljubljen i da je sve dobro. I da će sve biti dobro. Sigurno.
Božji način nije dati svima isto
Svi smo s određenom misijom stvoreni za ovaj svijet i sa svakim čovjekom Bog ima svoj savršeni plan. Zato sam presretna kad čujem neko svjedočanstvo o čudesnom ozdravljenju. Samim time što sam za to čula znači da je to ozdravljenje itekako imalo smisla. Nekome će dati nadu, nekoga utješiti, nekoga dotaknuti, a nekome možda otvoriti oči. Ne treba, međutim, misliti da Bog čini stvari po defaultu. Kako bih onda ja bila posebna u Njegovim očima? To bi bila bolnica u kojoj se ljude liječi po istom principu, neovisno o uzroku i neovisno o daljnjem nastavku života. To nije i nikada neće biti Božji način.
Bog te odgaja; strpljivo, mudro i nježno. Ponekad se kušnje čine prevelike i preteške i često padamo pod zamkama Zloga. Naš križ nam postaje pretežak, preuzme nas malodušnost i poljulja nam se vjera. To je normalno, samo smo ljudi. I svima se to događa. To je samo znak da smo na pravome putu i da nas se pokušava obeshrabriti, onesposobiti. Ali mi smo jaki u Onome koji nas jača. On je jači od svakog udara Zloga, našega grijeha ili posljedica grijeha. Ljubljeni smo snagom najintenzivnije ljubavi. Miljenici smo u Njegovim očima. Tko nam što može?!
Nisam uzalud bolesna
Počinjem prihvaćati da moj put nije tipičan put. Onaj za koji bi se svjesno odlučio na prvu. Moju bolest Bog ne voli, ali zato voli mene. I odabrao me da podnesem teret života jer zna da to mogu. Testira moju vjernost i računa sa mnom. Dragi Bog mene treba. Grešnicu, onu koja nije dostojna da stane uz bok tolikim divnim ženama kojima se divim i čijoj se vjeri i načinu života duboko klanjam. Čini mi se da su one oduvijek bile takve. Ja nisam. I zato sam tim zahvalnija što je mene odabrao za pomoćnicu. Isus treba moje ruke, moja usta i moje cjelokupno biće. Potrebni su mu plodovi talenata s kojima me stvorio za ovaj svijet. Zna moj Bog što radi.
Nisam uzalud bolesna i zato ne želim tako skoro ni ozdraviti. Moj križ je moj najveći blagoslov. Kroz svoju se patnju pročišćujem i u čvrstom sam zagrljaju s Onim koji me najviše ljubi.
Istina, imam opaku dijagnozu i moja bolest je proširena po cijelom tijelu. Ljudi svakakvim ružnim nazivima nazivaju moju bolest. Kada bi samo znali koliko mi je dobra donijela, blagoslivljali bi je svakog dana, kao što i ja to činim. Zahvaljivali bi na mojoj bolesti, kao što i ja Gospodinu zahvaljujem.
I zato svjesno pristajem biti (još) bolesna jer postoji toliko nakana i duša do kojih Gospodin treba doći i koje treba dotaknuti, a ne može bez mog pristanka. Svjesno i radosno se stavljam Njemu na raspolaganje da se posluži mnome i djeluje po meni i kroz mene. Dajem Mu dopuštenje da upotrijebi čitavo moje biće, kako je Ocu nebeskom milo. Na meni je samo da ostanem vjerna i ponizna i da u tišini svoga srca osluškujem, prepoznajem i slijedim. On sve radi umjesto mene. Nije li to predivno?
Moja duša je zdrava i neopisivo radosna
Ovo može zvučati krajnje čudno, ali ja se zapravo bojim fizički ozdraviti. Bojim se da ne izgubim čaroliju koja mi je čudesno darovana. Moja duša je već zdrava, a kada je ona zdrava, i moje cjelokupno biće je zdravo. Ipak, tjelesno sam bolesna i to je ljudima dovoljno da suosjećaju. To je i meni dovoljan razlog da budem korisna. Iskorištavam, zapravo, pomalo lukavo, svoju medicinski neizlječivu aktivnu malignu bolest kako bih se lakše ušuljala do svih onih duša do kojih Gospodin želi doći. Nudim svjesno svoj život kao žrtvu pomirnicu za sve njihove grijehe i posljedice grijeha kako bi bili zdravi, slobodni i nanovo rođeni. Nisam pritom ni najmanje plemenita, uistinu nisam. Ne treba zanemariti činjenicu da sam ja već ozdravila u duši i željela bih da to i drugi iskuse. Tužno je osjećati neopisivu radost, a ne podijeliti je s drugima.
Predajem se potpuno u Božju volju – bolesna ili zdrava
Evo me, moj Gospodine! Predajem se potpuno u Tvoje ruke. Učini me toliko dostojnom i poniznom da podnesem neznatni teret Tvoga teškoga križa, barem jednu kratku dionicu Tvoga puta. Nas dvoje zajedno. Raspeta ljubav koja oslobađa od svakog ropstva grijeha, koja briše svaku brigu, vida svaku ranu, liječi i najtežu bol.
Zato sam spremna i ne ozdraviti. A spremna sam se i sutra probuditi potpuno zdrava. Shvaćate li moć Onoga koji nas poznaje bolje od nas samih? Zašto Mu onda ne predamo svoj život? Ako kažemo da vjerujemo u Njega, zašto onda ne vjerujemo Njemu?
U kojoj god situaciji da jesi, koji god da te teški križ pritišće – ne brini, bit će dobro! A mojoj bolesti još jednom hvala – vratila me k Izvoru.
Tea Perović – Žena vrsna
Foto: Courtney Kenady – Unsplash
