„Bezbrižan je izraz današnjeg zapadnjačkog nihilizma: Ne znam tko me je bacio u postojanje, ne znam što me čeka nakon smrti, ma nije ni važno da to znadem. Stvarno je pravi izazov što zapadnjački čovjek želi pokazati da je kršćanstvo jednostavno suvišno jer pitanja na koja ono kaže da daje odgovor mogu se precrtati, a da se život ne pogorša.“ (Carlo Caffara)
„Što je život? Ništa! Amen!“ (A. Fallaci)
„Samu bit postmoderne Jean-Francois Lyotard izrazio je riječima ‘kraj dugih priča’ hegelijanizma i marksizma koje su izgubile svoju vjerodostojnost. I što nam preostaje? Preostaju nam kratke priče, mnogo različitih kratkih priča, svaka sa svojim poimanjem svijeta i života. Jesu li istinite ili nisu, to odsad nije više važno jer čovjek ne traži istinu ni moralna načela. Razum je prilično iscrpljen i priznaje svoju nemoć.“ (G. Vattimo)
„Život je subjektivnost.“ (G. Vattimo)
Postmoderni identitet – „paradoksalna beskonačnost rascijepljenog jastva, bez središta i s mnoštvom rubova.“ (Hromadžić)
Mi smo djeca pukog slučaja ili?
Zanimljivo je sada ove postmoderne nihilističke misli usporediti s onima iz biblijske Knjige Mudrosti napisane u helenističkoj Aleksandriji kratko vrijeme prije Krista:
„Jer oni krivo misle i ovako mudruju: Mi smo djeca pukog slučaja i kasnije ćemo biti kao da nikad nismo bili, jer samo je dim čime dišu naše nosnice, i misao je tek iskra od kucaja našeg srca. Kad se ona utrne, pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak. Zato hodite ovamo! Uživajmo dobra sadašnja, koristimo se stvorovima sa žarom mladosti. Nek’ naša snaga bude zakon pravde, jer ono što je slabo nije ni za što.“ (Mudr 2)
Postmoderni nihilist (relativist) nema ništa protiv kršćanstva (kao sustava vjerovanja) ni protiv Boga (G. Vattimo, prvi filozof postmoderne, se smatra neobveznim katolikom). Za njega Bog nije samo mrtav (Nieztsche), nego već davno pokopan. Dakle, koji je njegov problem? Enigma je čovjek koji još vjeruje u Boga? Boga nema, to je jasno! Ali postoji još uvijek čovjek koji tvrdi da Bog postoji? Kako s takvim čovjekom? Možda je jedini način – nikako? Možda ga jednostavno treba pustiti da umre, a njegovu djecu uzeti u svoj nihilistički harem i zauvijek se osloboditi muke oko beskorisnog pitanja? Možda ga treba tretirati kao idiota (Dostojevski)?
Vjera nije oprečna razumu, ali ga nadilazi
Što učiniti s tim čudnim bićem koje još uvijek vjeruje u „jaku misao“, koje još uvijek gradi osobni i zajednički život na istinitom, dobrom i lijepom, koje se još mislima diže iznad fizike (metafizika) i priznaje objektivnu stvarnost? Što kazati o molitvi koja se s njegovih usana diže Bogu, svemogućem Stvoritelju neba i zemlje? A što o vjeri u kraljevstvo Božje, Puninu i vječni život?
Zanimljivo je da to isto pitanje lebdi i u Knjizi Mudrosti. Za pobožnog aleksandrijskog Židova, pisca Knjige Mudrosti, bezbožnik (to je helenistički, epikurejski filozof i odmetnuti Židov) se proglasio bogom. On je samom sebi jedini zakon i živi bezbrižno u svijetu užitaka prezirući sve što je slabo (djecu i starce – abortus i eutanazija). Jedina mu muka ostaje Pravednik koji se hvasta spoznajom Boga. Zabrinut je zbog njega i želi ga staviti na kušnje pa da vidi kako će se ponijeti.
„Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak.“ (Mudr 2 )
Radosna vijest snažnija je i trajnija od svake ljudske misli
Obrušile su se sve duge priče (Lyotard). Ostala je još jedino kršćanska duga priča. I ta priča nije san (Nietzsche). Na javi postoje konkretni ljudi u kojima ta priča živi. Istina, oni su puka manjina kao pravovjerni Židovi u Aleksandriji, ali navještaju cjelinu (Ratzinger). Danas jedino kršćani čuvaju sveopći pogled na svijet i Boga. To su oni koji dolaze iz velike nevolje (Otkrivenje).
Može li slaba misao usitniti i ispiti sveopći kršćanski navještaj? Gledajući strateški, za očekivati je da će mnoštvo malih nepovezanih jedinica izgubiti rat. Male priče bacaju sumnje na veliku (Crkvu), ali i velika stavlja u sumnju male. Ratzinger je u svojoj knjizi „Uvod u kršćanstvo“ donio jednu Buberovu hasidsku pripovijest o susretu rabbija Levija Jizchaka i jednog prosvjetitelja/nihilista.
„Neki prosvjetitelj, vrlo učen čovjek, čuvši za Berdičevca, potraži ga da bi i s njime, kao što je običavao, raspravljao i da bi obezvrijedio njegove nazadne argumente glede istinitosti njegove vjere. Kad je ušao u zaddikovu prostoriju, ugledao ga je kako šeće s knjigom u ruci, zadubljen u razmišljanje. Nije se ni obazirao na došljaka. Najzad je stao, kratko ga pogledao i rekao: ‘No možda je ipak istina.’ Učenjak je uzalud hrabrio samoga sebe – podrhtavala su mu koljena, tako je strašno bilo vidjeti zaddika, tako je užasno bilo čuti njegovu jednostavnu izreku.
Rabbi Levi Jizchak, međutim, okrenu mu se sada potpuno i reče mu mirnim glasom: ‘Sinko, velikani Thore s kojima si se prepirao potrošiše svoje riječi za te, a ti si se odlazeći od njih smijao. Nisu ti mogli položiti Boga i njegovo carstvo na stol, a ni ja to ne mogu. Ali razmisli, sinko, možda je to ipak istina!’ Prosvjetitelj napregnu svu svoju snagu da bi odgovorio. No taj strašni ‘možda’ što ga je neprestano salijetao, skršio je na kraju njegov otpor.“ Nije li ljepše prihvatiti Istinu da smo Božja djeca, nego vjerovati da smo djeca pukog slučaja?
don Šimun Doljanin – Žena vrsna
Foto: Gregory Hayes – Unsplash
