VELIKA SUBOTA
Što nam veli današnji dan, Velika subota? Isus u grobu. Mrtvi Božji Sin.
Ispovijedamo u svome Vjerovanju kako je umro i pokopan, a onda sišao nad pakao.
To bi mogao biti smisao današnjega dana, mirovanja, kad se ništa ne zbiva. Ali Isus
nije u stanju mirovanja. Današnji je dan spomen na njegovu odsutnost između nas,
ali istodobno i iskustvo današnjega čovjeka, naime posvemašnje iskustvo odsutnoga
Boga.
Ivanovo Evanđelje – eho prvog poglavlja Knjige Postanka
Na Veliki petak imamo uprizorenje Kristova križa, imamo Raspetoga Boga, a
današnji je dan spomen na ‘smrt Boga’. Upravo ovaj dan izriče iskustvo
suvremenosti, Bog je jednostavno nestao, iščeznuo iz svijesti. Nietzsche je glasno
izvikivao: Bog je umro, mi smo ga ubili. I upravo ta riječ izriče sadržaj vjerske istine:
Sišao nad pakao.
U Velikom tjednu redovito čitamo iz Ivanova Evanđelja. Za nas je bitno dvadeseto
poglavlje, u kome se zbori o Isusovu uskrsnuću. Naime:
Na početku poglavlja čitamo: „Prvoga dana u tjednu – još zarana“. Cijelo je
Ivanovo Evanđelje daleka ili bliza jeka, eho prvoga poglavlja Knjige Postanka. Oba
djela počinju riječima: „U početku…“
U Knjizi Postanka šestoga dana stvara Bog čovjeka na svoju sliku udahnjujući mu
svoga Duha. U Ivanovu Evanđelju šestoga dana – na Veliki petak – izvodi Pilat Isusa
pred svjetinu, žednu krvi. Isus nosi trnovu krunu, obučen u luđačku haljinu s trskom u
ruci te pred svjetinom Pilat uzvikuje: „Evo čovjeka! Ecce homo!“
Stari Adam – Novi Adam! Kad Bog dovršava djelo stvaranja, veli se, „Bog dovrši
svoje djelo“, a Isus na križu na Veliki petak izgovara iste riječi: „Dovršeno je!“ Kao što
je Otac dovršio djelo stvaranja, dovršava Sin djelo otkupljenja!
Staro treba pokopati da bi novo uskrslo
Sedmoga dana, veli se, otpočinu Bog od svoga djela, a utjelovljeni Sin Božji
počiva u subotu, sedmoga dana, u grobu. Dovršio je svoje djelo. Počiva. A onda?
„Prvoga dana u tjednu, zarana, Marija Magdalena dođe na grob“ i vidje prazan grob.
Zašto prazan? To je prvi dan novoga stvaranja, novoga svijeta.
Isusovo uskrsnuće nije samo jamstvo našega uskrsnuća u vječnosti, nego ono
zbori daleko više. Poruka je mnogo silnija. Uskrs je početak novog stvorenja. Ono što
je učinio Otac u stvaranju svijeta, Sin u otkupljenju, nastavlja se u Crkvi snagom
Duha Svetoga u njezinim misijama. Stoga Isus govori: „Mir vama!“ Udahnjuje Duha,
odašilje ih u svijet opraštati grijehe! Stvarati novo snagom Duha! I tu je poveznica s
Knjigom Postanka.
Naše bi se suvremene duhovne prilike dale usporediti s onim iskustvom dvojice
učenika na putu u Emaus. Oni su zbunjeni, izbačeni iz svoje kolotečine. Iskusili su
nešto kao smrt Boga. Utrnulo se ono žarište koje je zračilo svjetlom i nadom, Božji je
poslanik mrtav. Nastupila je posvemašnja zbunjenost i praznina. Nitko i ništa više ne
odgovara. Sve je zanijemjelo.
Međutim, dok govore o smrti svoje nade, dok ne mogu vidjeti ništa dalje od svoga
razočaranja i beznađa, nada je među njima, živa. Onaj je njihov zamišljeni ‘bog’
morao umrijeti, da bi ovaj novi, Uskrsnuli, mogao živjeti. Morali su pokopati svoje
slike i predodžbe o Bogu kako bi nešto novo uskrsnulo u njima.
Velika subota – dan kad Bog počiva
Današnja, tiha Velika subota, veli nam kako na bit našega Boga spada i njegova
šutnja, mirovanje. On ne samo govori, on i šuti. On nije samo riječ, on je i šutnja. On je Logos, on je Riječ, ali pred njim moramo zašutjeti da bismo ga mogli čuti, iskusiti.
Isus je prošao sve faze, sve stadije našega osobnoga života, iskusio je smrt, sišao
nad pakao, pobijedio pakao i smrt u svojoj smrti, razorio vrata pakla i otvorio put u
nebo, Ocu. Vrata su smrti jednom zauvijek otvorena u njegovoj smrti i uskrsnuću.
Ljubav pobjeđuje.
Isusovo poslanje i uloga u povijesti svijeta dade se shvatiti i spoznati samo sa
zrenika muke, križa, smrti, ukopa i uskrsnuća. Današnji dan je dan mirovanja – Isus je
u grobu, počiva. Kao i Otac sedmoga dana. Subotnji počinak. On ispunja svoju misiju
služenja svima, oslobađanje svijeta jednom zauvijek od svih demonskih, protubožnih
sila. Oslobođenje od prisila obmana, laži, neistine. Isus je navjestitelj istine, i njegovo
je kraljevstvo kraljevanje istine.
Istinu nije moguće pokopati, zadržati u grobu. Istina treba da nas vodi prema
traženju konačnog, prema traženju smisla. Zato je Isus cijelim svojim nastupom i
ponašanjem stranac na ovoj zemlji, u vlastitom narodu i stoga se nužno sukobljava s
uhodanim mišljenjem.
Uskrs stvara novi svijet
Uskrs ne znači: Isus je jednom zauvijek otišao u nepovrat Neba, iz ove zemaljske
suzne doli. Poruka Uskrsa nije da ćemo biti jednom s Isusom u raju. I to, ali je
prvenstveno poslanje učenika. Misije. Uskrs = misije u svijetu. Naviještati novi svijet,
stvarati novi svijet, u sebi i oko sebe. Ne znači da je Isusov križ uskrsnućem dokinut,
opovrgnut, već naprotiv:
Uskrs je prava legitimacija i osnaženje onoga što je Isus pokušao dok je među
nama živio. Njegov povijesni kraj na križu i njegovo cjelokupno djelovanje poprimaju
uskrsnućem kozmičke dimenzije konačne, završne, eshatološke borbe između
Sotone i Boga, započete već u Isusovu životu, koje je konac na svršetku svijeta.
Povijest je dio eshatona, a eshaton je dio naše povijesti, zadire u nju.
Isus namjesto materijalne pomoći u djelima ljubavi, kako to obično ljudi čine (da bi,
naime, čovjek iskazao ljubav, obično nešto daruje dragoj osobi), dakle namjesto
nekih ljudskih ponuda nudi samoga sebe, nešto neočekivano. To je ono pred čime
čovjek staje. Isus se razdaje kao kruh života, daje se i razdaje do kraja. Na potrebe
ljudi i svijeta Isus odgovara uvijek egzistencijalnim činom, akcijom. Razdavanjem
samog sebe. Umiranjem za nas.
Prema vjeri treba mjeriti sve u životu
Isus se sasma razdao. Isus je u svojoj muci bio slomljen daleko više slabošću,
malaksalošću i zakazanjem svojih najbližih učenika, nego od svojih mučitelja. Teško
je podnosio zatajenje, bijeg svojih učenika, to ga je snažnije porazilo nego potonje
mučenje rimskih vojnika. Isus je žrtva slabosti svojih s kojima je proveo tri godine, a
ne toliko mržnje drugih. Prizor u Getsemaniju predokus je umiranja i smrti, doslovce
smrt prije smrti, što tako jasno ističe Luka u svome Evanđelju.
Isto to poručuje i nama: Tko svoju vjeru shvati samo kao tešku obvezu, dužnost i
muku, a ne kao mjeru vlastitih dana i života, prema kojoj treba mjeriti sve u životu,
životni će mu križ biti pretežak. I slamat će se pod njim. Svakoga, jasno, čeka križ.
Ne moramo ga ni tražiti. Stoji tu pored našeg životnog puta i treba ga samo prihvatiti i
nositi.
U životu redovito nadmašujemo Petra u zatajivanju, Pavla u progonima, Judu u
vlastitim izdajama, Tomu u njegovim dvojbama, a i ostale koji su se razbježali.
Negdje smo među svjetinom koja traži njegovu smrt.
Možda nam je preostala uloga Šimuna koji nevoljko pomaže Gospodinu na
križnom putu ili uloga jedne Veronike. Put je tako tijesan, vrata su u život tako uska.
Što nam drugo preostaje, nego ga prigrliti, zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što
nas smatra vrijednima svog pogleda, ljubavi i milosti.
fra Tomislav Pervan – Žena vrsna
Foto: Blue Arauz – Pexels
