
Došašće je gotovo na izmaku, i gotovo da možemo osjetiti tu napetost iščekivanja koja je na vrhuncu. U tom kontekstu možemo osjetiti i Elizabetinu radost i njezin ushit, ali jednako tako možemo i osjetiti ljepotu takvoga dočeka koji Marija doživljava. Raduje se Elizabeta Mariji kao svojoj rođakinji, ali u prvome redu raduje se njezinu dolasku kao majci Sina Božjega. Takva radost između dvije osobe može se osjetiti upravo zato što su obje ispunjene Duhom Svetim i njihova radost proizlazi iz zahvalnosti za učinjena Božja djela u njihovim životima.
Čestitanje Božića nije samo u čestitanju, nego ponajprije u susretu
Ovih dana bit će mnogo posjeta, odlazaka i dolazaka, ali hoćemo li pronaći radost u susretu s drugima? Da bismo istinski pronašli drugoga trebali bismo ponajprije pronaći Boga koji postaje čovjekom i želi susresti čovjeka u konkretnoj stvarnosti života. I mi kada ulazimo u tuđe kuće i stanove ulazimo u stvarnost te obitelji, ali i pojedinaca. Ta stvarnost je ovih dana sređena i maskirana kroz razne ukrase i jela, ali ne bismo trebali zaboraviti kako čestitanje Božića nije samo u čestitanju, nego ponajprije u susretu. Želimo nasljedovati Krista u njegovoj namjeri susretanja s drugima u konkretnostima života.
Često ćemo ovih dana čuti kako se govori o „duhu Božića“ i najčešće je to povezano s
darivanjem i susretima, ali „duh Božića“ kao izraz u istom trenutku govori sve i ne govori
ništa. Govori nam sve, ako je Krist zaista izvor mog darivanja i susretanja, ali ne govori ništa ako je sve samo odrađivanje zbog nekog moranja. Susretanje s drugim i darivanje treba ponajprije proizlaziti iz zahvalnosti što smo mi darivani od Krista, a njegova je želja i nakana da nas susretne u našoj stvarnosti. Božja nakana utjelovljenja jest da nas izdigne iz naše svakodnevice na jednu veću razinu u kojoj ćemo moći sami sebe darivati drugima. Mi nismo oslobođeni susreta i darivanja, nego smo pozvani to činiti tijekom cijele godine, a ne samo u ovo vrijeme.
Vrijeme adventa priprema nas za svetkovinu Božića, ali jednako tako nas priprema i za
ostatak godine u kojem bismo trebali živjeti osjećaj darovanosti i zahvalnosti. Susret Marije i Elizabete ne ostaje radostan samo u jednom izricanju, nego traje tri mjeseca, jer radost nije potrošena u jednom susretu, nego se u susretu umnaža i širi dalje. Kriteriji naših „božićnih“ susreta trebali bi biti upravo takvi, biti blizu drugima sa željom da to činimo i ostatak godine.
Darivanje treba postati naše trajno stanje
Svjedoci smo kako Božić neće biti radostan obitelji ubijenog dječaka u Zagrebu, potrebni su blizine drugih, ali ne samo danas, nego i u mnogim godinama kasnije kada će se osjećati
usamljeno i žalosno zbog gubitka djeteta. Ista stvar je i s drugim ljudima koji su doživjeli
tragedije u ovim danima. Blizina je ključna u odnosu s njima, pokazati da znamo suosjećati i da želimo biti blizu kada je teško, a to možemo naučiti od žena iz evanđelja koje će biti blizu Mariji u trenucima Kristove muke. Kao što je Marija bila blizu Elizabeti u trenucima radosti, sama je trebala blizinu u trenucima muke. Nemojmo se stoga ograničiti samo na jedno vrijeme darivanja, nego neka to postane naše trajno stanje, jer se Bog ne umara darivajući nas svojim milosrđem i ljubavlju u sakramentima.
Bez sakramenata i osobne molitve nećemo moći živjeti ono što bismo trebali u našoj
svakodnevici. Lijepo je ispovjediti se za Božić i Uskrs, ali ako hoćemo bolji odnos prema
Bogu i bližnjemu, je li nam to zaista dovoljno? Možemo li se istinski radovati ako smo
opterećeni (teškim) grijehom? Naša povezanost s Bogom ovisi upravo o stanju naše duše, a
posljedično to utječe i na naše odnose s ljudima oko nas. Nemojmo stoga živjeti svetost samo ove adventsko-božićne dane, nego prenesimo to i na ostatak godine živeći radost susreta s Bogom i bližnjima, baš poput Marije i Elizabete, jer njihova radost proizlazi iz ispunjenosti Duhom Svetim!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: David Abrams – Unsplash