Početak je nove liturgijske godine i obično uz početke godine vežemo neke „novogodišnje“ odluke po kojima želimo biti bolji u životu. Stoga je i ova nedjelja prilika za popravak vlastitog odnosa prema Bogu, ali i prema čovjeku. Kako silno volimo Boga, ne bi trebalo biti moguće da toliko zanemarujemo ili vrijeđamo one koje susrećemo u svakodnevici. Advent je vrijeme radosnog iščekivanja, vrijeme koje sadrži i jednu pokorničku notu, ali svakako je ponajprije vrijeme radosti i iščekivanja.
Problem današnje radosti kod kršćana obilježen je određenom količinom tjeskobe, muke i silne potrebe da umilostivimo Boga koji plamti gnjevom na nas. Takvom poimanju Boga zasigurno ne doprinose lažni proroci koji cijelo vrijeme naviještaju propast svijeta, ali to se neće dogoditi ako slušamo njih i njihove recepte. Takve osobe koriste Boga za svoju osobnu promociju i profitiranje na ljudskome strahu. Nasuprot tome, imamo Riječ Božju koja nas ohrabruje da uzdignute glave i uspravnoga tijela dočekamo Kristov dolazak. Također napominje da pritom pazimo da nam srca ne otežaju različitim grijesima, ali i životnim brigama, odnosno zabrinutosti. Mudre nam izreke kažu: „Briga u srcu pritiskuje čovjeka, a blaga riječ veseli ga.“ (Izr 12,25)
Božje djelovanje u Svetom pismu obilježeno je milošću, a ne gnjevom prema čovjeku
„Imajući na umu većinu pobožnih tekstova namijenjenih javnoj i privatnoj uporabi, nužno razmišljamo o tome kako kršćanska vjera u križ predočuje Boga čija je neumoljivo stroga pravednost zahtijevala žrtvu jednog ljudskog Života, Žrtvu vlastita sina. Ljudi se s jezom odvraćaju od takve pravednosti koja, svojim mračnim gnjevom, poruku o ljubavi čini nevjerodostojnom, Ma koliko ova predodžba bila proširena, ona jednostavno nije istinita. Križ ne predstavlja u Bibliji zbivanje unutar mehanizma povrijeđena prava, naprotiv, križ je tu unutar izraz radikalne Ljubavi koja se u cijelosti daje, zbivanja u kojem su osoba i njezino djelo potpuno istovjetni; križ je izraz jednog života koji potpuno postoji za druge.“
Svakog dana trebamo biti spremni na uzdizanje duše k Bogu
Imajući na umu kako Bog nije došao svijet osuditi, nego spasiti (Iv 12,47), dolazimo do biti naše pripreme za svetkovinu Božića. Četiri tjedna Došašća trebaju nas pripremiti za proslavu Kristova rođenja, ali ne samo kao rođenje u našim srcima, nego kao vlastitu pripremu za njegov Drugi dolazak. Imajući na umu kako nikada ne znamo što nas čeka, trebali bismo biti spremni na susret s Njime svakoga dana. Ta spoznaja nije razlog za strah, jer u ljubavi straha nema (1Iv 4,18), nego je ona poticaj da i u našim ranim ustajanjima na zornicu, postovima i molitvama budemo bliže Bogu i drugim ljudima. Nećemo mi našim djelima umilostiviti Boga, nego nam ona služe kako bismo mogli bolje ljubiti Njega i brata/sestru koje vidimo, baš kako nas potiče drugo čitanje iz poslanice Solunjanima.
Naše uzdizanje duše k Bogu u ovome razdoblju Došašća treba biti obilježeno ponajprije unutarnjom promjenom koja će se očitovati u radosnom iščekivanju proslave, a ne u namrgođenim licima izmučenih nekim duhovnim vratolomijama. Potom se radost treba očitovati i u služenju prema potrebitima, jer upravo u njihovim životima trebamo prepoznati Krista, rođenog u siromaštvu. Izričimo blage riječi, iliti blagoslove nad drugima, a ne riječi o propasti. I posljednje, nemojmo došašće pretvoriti u proslavu Božića sa svim ukrasima, borovima i lampicama. Radosno iščekujmo i pripremajmo se u skromnosti kako bi proslava Božića zasjala u punini tek 25.12.
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: David Abrams – Unsplash
