U jednoj crkvi stoje poredani s jedne i s druge strane veliki kameni kipovi preko 2 m visoki. Jedan od tih kipova predstavlja sv. Mavru, drugi sv. Inocencija, treći sv. Ivana Krstitelja, četvrti sv. Petra apostola, peti sv. Pavla, šesti sv. Andriju apostola i tako redom. Pod svakim od tih velikih kipova nalazi se sagnut jedan lik, na kojega je dotični svetac stupio nogom. Kažu da su to likovi cezara, koji su mučili te ljude. A što su umjetnici htjeli zapravo izraziti tom svojom umjetnošću? Ništa drugo nego da su sveci nad cezarima. Da oni, koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi krjeposti, kršćanskog savršenstva.
To bih vam želio staviti na srce, kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka, koji je nastojao, da slijedi poziv sv. Pavla apostola prvim kršćanima:
„Budite sljedbenici moji, kao što sam i ja Kristov!“ (1 Kor 4,16)
Blaženi Ivan Merz pruža nam izvrstan primjer svetosti
Možda nam nitko nije dao bolju definiciju pojma sveca negoli ga nalazimo u prvome psalmu u Svetom Pismu: „Blažen čovjek, koji ne ide po savjetu bezbožničkom, i na putu grješničkom ne stoji: i u opakom društvu ne sjedi. Nego je u zakonu Gospodnjem volja njegova: i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao stablo zasađeno kraj vode, što teče: koje donosi svoj rod u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne otpada: i što god radi u svemu uspijeva. Nisu takvi bezbošci, nisu takvi: nego su kao prah, koji raznosi vjetar s lica zemlje.“ (Ps 1,1-4).
Što je ostalo, recite mi, od svih djela silnoga Džingiskana, Sulejmana, Nerona, Bajazita i kako su se sve zvale te veličine? Ništa drugo do šaka praha, kojem možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze milijuna ljudi, što su smrvljeni samo radi pohlepe za slavom i zemaljskim blagom, tih toliko čuvenih osvajača ili opakih vladara. Što je ostalo od svih toliko razvikanih političkih demagoga širom svijeta? Bijedna uspomena da su nekada bili i da od svega njihovog rada nikakve koristi.
Veličina svetaca krije se u njihovu primjeru na zemlji i zagovoru na nebu
Pogledajte s druge strane svetačke likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv. Benedikta, jednoga svetog Dominika, jednoga svetog Pranju Asiškoga, jednoga svetog Ignacija Lojolu, svetoga Vinka Paulskoga, svetoga Ivana Boska, svetoga Franju Saleškoga, svetoga Ivana Arškoga, svetu Tereziju Veliku, svetu Tereziju od Maloga Isusa, svetu Francisku Chantal, svetu Klaru. Ali što da dalje nabrajam. Jer, kojega god bih vam još stavio pred oči, a ne znamo im svima ni broja, za svakoga bi se mogle ponoviti riječi Svetog Pisma: „On je kao stablo zasađeno kraj vode, što teče: koje donosi rod svoj u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne opada i što god radi u svemu uspijeva!“ U čemu je taj rod pitat ćete me, u čemu je veličina svetaca u historiji čovječanstva? U primjeru na zemlji, u zagovoru na nebu!
Po plodovima ćete ih njihovima prepoznati…
Primjer na zemlji! Malena stvar, zar ne? Da, ali samo za one, koji površno gledaju stvari. I korijen stabla, o kojemu govori Sveto Pismo, sakriven je pod zemljom. Za površnog promatrača dakle bez značenja i koristi. I donji dio stabla nije baš lijep, niti izgleda puno vrijedan. I kad dođe zima, izgleda da je stablo umrlo. Ali pogledajte sada u mjesecu svibnju kad se rascvate jabuka, kruška, trešnja, vinova loza. Kakav divan cvat! Pogledajte u jeseni, kad se grane svijaju pod teretom slasnih plodova. Samo budala će reći da je korijen i donji dio stabla bez koristi.
To isto zapažamo i u životu svetaca kroz historiju čovječanstva. Svi odreda zakopani u svijetu, bilo u tišini samostanskih zidina, bilo, inače. Od svijeta većinom smatrani nerazboritim, ludim radi svoga bijednoga odijela, stana, hrane, bdijenja, bičevanja, posta. Ali povijest Svete Crkve, a i objektivna svjetska povijest svjedoči, da nitko, pa ni najveći državnici svijeta nisu tako duboko urezali brazde u životu čovječanstva i donijeli toliko koristi ljudskome društvu kao jedan sveti Pranjo, Dominik, Ignacije, Benedikt, Vinko, Terezija i tako redom.
Djela velikih svetaca privodila su i još uvijek privode tisuće duša Bogu
Jer njihov naoko bijedan život bio je sjajan primjer i poticaj milijunima duša, da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti ovoga svijeta (a to je uvijek razlog sukobima u svijetu) i da posvetivši se Bogu rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog čovječanstva. Tko je od svjetskih ljudi toliko koristio čovječanstvu koliko jedan sveti Franjo Asiški, kad je na ljutu ranu svojega doba (lakomost za imetkom, uživanjem itd.) prilijepio ljuti i izvanredno spasonosni lijek svetoga siromaštva, čistoće i poslušnosti po Redu koji je osnovao? Da li je ikoji svjetovnjak učinio za dobrobit bijednika toliko koliko jedan sveti Vinko Paulski, čiji duh i danas djeluje u nebrojenim bolnicama, sirotištima na dobrobit čovječanstva preko muške i ženske loze Reda, koji su osnovani po njegovu primjeru i poticaju? Da li je ikoji svjetovnjak pedagog toliko koristio čovječanstvu kao recimo jedan sveti Ivan Bosco, koji je spasio i spašava i dandanas po svojim duhovnim sinovima tisuće mladeži od propasti koju im sprema ulica, i čini od njih najkorisnije članove ljudskoga društva?
Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čem je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.
Uzdignute ruke svetaca na nebu neprestano zagovaraju za vojujuću Crkvu
Treba li da dodamo još i onu drugu stvar što smo ju spomenuli na početku? Zagovor svetaca na nebu? Čovjek naših dana, koji ne vjeruje ni u što osim u ono što stavlja u usta ili džep, prezirno će mahnuti rukom. Ali kršćanin ne! Jer, ako su raširene ruke jednoga Mojsija, okrenute prema nebu na molitvu, bile u stanju da izvojuju pobjedu narodu izraelskom, što li neće biti u stanju učiniti ruke svetaca na nebu pred prijestoljem Boga Svemogućega?
I što su drugo one nepregledne procesije našega sela k Majci Božjoj Bistričkoj negoli živa vjera, koju potvrđuje iskustvo, živa rekoh vjera u moć zagovora Majke Božje, te najsvetije predstavnice roda ljudskoga? Što li su drugo negoli živa vjera u pomoć svetaca koju potvrđuje iskustvo: one vruće molitve i priprostog puka, a i mnogih učenih glava, kad se mole i zavjetuju a hodočaste sv. Antunu, sv. Barbari, sv. Florijanu, sv. Roku, sv. Ani, sv. Tereziji, sv. Josipu, i nebrojenim drugim svetim mučenicima i ispovjednicima? Predaleko bi nas odvelo, kad bismo htjeli osvijetliti sa svih strana ulogu svetaca u životu pojedinaca, u životu obitelji, u životu naroda, u životu čovječanstva. I zato je razumljiva bilješka, koju je jedan sluga Božji zabilježio u svojoj knjižici: „Jedina moja želja na ovome svijetu jest – pod svaku cijenu postati svet!“ No za nas to nije samo želja nego je i nalog Krista Spasitelja: „Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48).
Zagrebačka nadbiskupija
Foto: ivanmerz.hr
