Radio najčešće slušam u kuhinji. Volim hranu, ali za kuhanje mi je potreban dodatan poticaj kao što je glazba. Dakle, kuhanje mi nije užitak, ali savladala sam osnove jer život mi je mio. Ne živi čovjek samo od zraka, zar ne? Vratimo se na radio! Zamislila sam se kad je, dok sam spremala ručak, na red došla pjesma Oprosti mi pape u izvedbi Olivera Dragojevića. Iz nekog neobičnog razloga, to me potaknulo na razmišljanje o tome koliko sam puta čula da nema gore robije od toga da čovjek nastoji biti dobar. Ne znam zašto se prakticiranje dobrote percipira kao robija. Sveci su iskazivali slobodu kad su prakticirali dobrotu. Iskazivali su slobodu od lijenosti, mržnje i sličnih okova.
Prepoznavanje okova
Znate ono kad savjetuju nekoga „Pobudi ljubomoru!“. Moram priznati da sam kasno shvatila da je to besmislen savjet, a za katolike eksplicitno neprimjeren jer se radi o poticanju grijeha ljubomore. Što to ima u nekome da u drugoj osobi želi pobuditi ružne osjećaje? To zasigurno nije ni dobrota niti sloboda. Prije ili poslije, čovjek prepozna okove kao okove. Čovjek prepozna da potreba za pobuđivanje ljubomore u drugoj osobi, mentalno i duhovno guši. Naravno, sve se to manifestera i fizički pa se zacrveni i poželi dobrodošlicu frustraciji. Zaželi slobodu, a ne može je samo tako dobiti. Čini se čak kao da postane beznadan. Počinje slušati empatične pjesme kao Just like a Pill od P!nk, ali što je najbitnije od svega… Shvati da ima problem. Shvati da ima problem i poželi ga riješiti.
U trenutcima emocionalne nezrelosti, podlegnem i ja okovima. Onda se ljutim na Boga i poručim Mu nešto kao: „Zar je zbilja potrebno da imam potrebe? A iznad svega, zar je zbilja potrebno da imam želje?!“.
Imala sam tu sreću da sam saznala za svece i blaženike koji su divna inspiracija. Jedna od njih je blažena Chiara „Luce“ Badano. Ima divan osmijeh. Zar se osoba na robiji od srca smiješi? Prepoznala sam da su ti blaženici i sveci slobodni. Htjela sam ja tu slobodu. Htjela sam ja moći činiti dobra bez kalkulacija. Kalkulacije me sve više umaraju i mislim da nema mjesta za njih u zdravim odnosima. Umjesto kalkulacija, treba imati dobre granice, odnosno znati i jasno dati do znanja što prihvaćate i što ne prihvaćate u odnosu. Zanimljivo je kako se čini lakše kalkulirati nego postaviti granice. Možda i je lakše, ali nije dobro. Čovjek koji nema granica ili ih ne daje do znanja pa tolerira da ih se prelazi je jednako „na robiji“ kao i čovjek koji „kalkulira“.
Iskorak prema slobodi
Dakle, primijetila sam da sloboda svetaca proizlazi djelomice iz toga što prakticiraju dobrotu radi dobrote same. Pomislih, pa mogla bih i ja to, mogla bih ja to izmoliti: „Bože, daj da činim dobro radi samog dobra.“ jer dobrota je slobodna, a i ja želim biti slobodna. Ovi okovi me uznemiruju, uznemiruju me strašno. Nisam sretna. Nemam mira. I naravno, rekla sam Mu na kraju: „Bože, mira mi daj!“. Moram još samo napomenuti, za sve koji se pitaju što je bilo s mojim ručkom spomenutim na početku kolumne, da sam ga uspješno pripremila i da je bilo jestivo. Možda je bilo malo previše soli, ali za to je kriv radio.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Christopher Beloch – Unsplash
