Često, kada razgovaram s drugima, primjećujem da sam više usmjerena na smišljanje odgovora ili sljedećeg što ću reći nego na ono što mi govore. Ponekad i samo čekam tren kada će oni početi slušati o meni, onome o čemu im želim pričati. Ponekad i odradim razgovor kako bih umirila sebe i svijest da je potrebno kontaktirati bliske ljude, a zapravo čekam da to završi kako bih radila nešto korisno što mi je na popisu obaveza. Ili paralelno radim nešto dok pričam s drugima i slušam ih s pola pažnje. Teško mi je pustiti sve i usmjeriti se na osobu. Barem u privatnom životu. Ponekad to pripisujem tome što mi je posao slušati i pomagati u rješavanju tuđih problema. Ali duboko u sebi znam da to nije (cijela) istina. Rekli bi mi psiholozi da taj faktor objašnjava samo mali dio varijance.
Je li to što radim zaista toliko važno?
Zabrinula sam se kad sam počela to češće primjećivati. Kad sam primijetila i da odlažem komunikaciju, odgovaranje na poruke i slično, a prednost dajem projektima.
I još više kad sam shvatila da to ne radim samo ljudima nego i Bogu. Dođem na klanjanje i samo meljem o svojim problemima, teškoćama, željama, strepnjama… Kad dođe red na njega i slušanje, pobjegnem. Odustanem.
Postoji netko tko želi da nemam vremena za druge, osjećaja za njihove potrebe. I on se služi time da naizgled radim dobro. Imam puno posla. Važnog posla. I tražim da drugi to razumiju i poštuju. Radim za opće dobro, pa čak za evangelizaciju i Kraljevstvo.
Radim, a ne znam to živjeti.
Ništa nije važnije od zajedništva
Radosna vijest je da nas Bog ljubi i želi biti jedno s nama. Želi i da mi međusobno budemo jedno. Želi zajedništvo. Želi život u izobilju. Prebivanje u njemu i u zajedništvu s drugima. Ima li važnijeg posla od toga da susretneš čovjeka? Da budeš s njim? Da budeš s Bogom i probdiješ s njim?
Griješim. I želim te potaknuti da promisliš griješiš li i ti. Želim te ohrabriti da se vraćaš izvoru i bitnome kad opet zalutaš u isti grijeh. Želim ti reći da znam da se bojiš pustiti svoje planove i sve što misliš da je važno, nužno i da ćeš se kajati ako to (pro)pustiš. S Bogom nema katastrofičnih propusta. S njim ne možeš promašiti život. Možeš samo promašiti bježeći od njega u svoj strah, svoju ljudskost i svoju potrebu da budeš kao bog. Tako ćeš živjeti u grču i propustiti radost življenja u izobilju. Radost življenja od njegovog mira. U zajedništvu s njim i drugima.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Jess Bailey – Unsplash
