Tada bismo umorni, tko od ribarenja, tko od težačkog rada, sjeli za stol. Strina je bila „mlikarica“, budila bi se ujutro prije pijetla i muzla blago. Jednu našu kravu. Onda bi na noge raznosila pošiljke gradskim obiteljima. Ostavljala im pred vratima, da ih ujutro dočeka slatka poslastica. Jutros se skupilo viška mlijeka pa nas je večeras dočekao sir za stolom. Mi, djeca, gledali smo ga kao ukazanje.
Čekalo se još djeda: čovječuljka u starom dalmatinskom odijelu na koje je bila posađena crvena kapica.
„Eto ga!“, uzviknula je moja glad. Brkovi uvijeni ispod pogleda, stršili su kao da govore: „Prvo molitva, a onda jelo.“ Jer, znalo se tko je na prvom mjestu.
Nas je bilo tridesetero djece iz tri obitelji pod istim krovom. Sramežljivo smo gutali što smo na brzinu nagurali u usta, kao gladne žabe.
Osim ukućana, večeras su još jedna gladna usta s nama jela. Bio je to prosjak Bartul. Zaradio je nadnicu u hrani po pravilu „Dođi s nama u po’je pa će ti biti kol’ko i nama.“
S koljena na koljeno prenosila se Hrvatska
Poslije večere, baba Andra okupljala je umornu čeljad na „taracu“. Čisteći „ lepušine“, na kojima bi neki naposljetku i pozaspali, molilo se Ružarij.
Za pokojnog djeda, za gospodina župnika, za našu kravu, za naša polja, za dobar ulov ribe ujutro u zoru i naposljetku za domovinu. Onda bi djeca pozaspala, a odrasli potiho šuškali, gotovo naslanjali se jedni drugima na uho. Od uha do uha, s koljena na koljeno prenosila se Hrvatska.
Baba Andra bi „mučala“ i brojila prste kao da je htjela u njih utrpati snove i vjeru i domoljublje za pokoljenja koja će tek nastati.
Šutjeli su, šutjeli, izgovarali Zdravomarije. A, mislili na hrvatskom.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
