Zašto nam je toliko važno biti u pravu?

pravu

Na mojoj WhatsApp aplikaciji, kao i tvojoj vjerojatno, postoji desetak grupnih razgovora. U nekima od njih nikada nije došlo do ozbiljnijih rasprava. U jednom od njih gotovo svakodnevno se pojavljuju pitanja kako postupiti u kojoj situaciji, što je ispravno, a što krivo… Dvije stvari posebno cijenim kod tog razgovora – pomaže mi da rastem i pruža mi slobodu biti tko jesam. Koliko god rasprava bila duga ili teška, znam da neće narušiti odnose.

Mogu razočarati. Mogu priznati ono što najmanje volim kod sebe. Mogu se pretjerano hvaliti. Mogu biti tvrdoglavo u krivu. Mogu ispoljavati sve svoje slabosti. Vapiti za odobravanjem.

Ti ništa ne možeš učiniti da te ja prestanem voljeti

Dostojevski je to lijepo rekao: „Brate, ti ne možeš više ništa učiniti da te ja ne volim.
Ja ću te uvijek voljeti. Ti ništa ne možeš učiniti da te ja prestanem voljeti.“
To je ljubav koju mnogi od nas imaju sreću iskusiti u okrilju obitelji. Roditeljska, bratska, sestrinska, dječja. Ta je ljubav najviše nalik Božjoj ljubavi i svi bismo joj trebali stremiti. Takvom ljubavlju trebali bismo voljeti svakog čovjeka. Biti bližnji.

Bez očekivanja.

Na put toj ljubavi staju razne naše slabosti. Sami ne poznajemo vlastiti identitet pa time ni vrijednost. Nismo to sposobni prigrliti toliko snažno jednom zauvijek da nam nikada više ne bude potrebno druge vući za rukav tražeći potvrdu te istine. Sve za čim čezneš samo Bog ti može dati. I daje ti. A ti pored svega što stavlja pred tebe vapiš za ljudskim mrvicama. Ponekad čak pravdaš tu svoju borbu za ljudske mrvice čežnjom da druge približiš Bogu.

Zaokupljenost drugima, a bijeg od sebe

Jednom, u istom onom razgovoru, poklonjena mi je strahovita misao. Mi smo toliko jadni da jedva sebe same možemo spasiti. A opet, toliko smo zaokupljeni spasenjem drugih. Jesmo li, zaista? Ili time bježimo od svega što bismo sami trebali popraviti, promijeniti, učiniti?

U posljednje vrijeme primjećujem sve više rasprava među katolicima o raznim temama. Je li važna duljina naše suknje, trebamo li nositi veo, koja je glazba prikladna za svetu misu, je li hodanje bez poljubaca pretjerano ili potrebno, pa silne rasprave o emocionalnoj čistoći. Zapravo, primjećujem te rasprave već godinama. Nekada sam i sudjelovala u njima. Uglavnom se podijelimo na dva tabora – one koji smatraju da je važno samo ono što je u srcu i one koji ističu važnost vanjštine.

Ono što me ražalosti uvijek iznova u tim raspravama je manjak onoga što cijenim u onom WhatsApp razgovoru. Manjak slobode da budem tko jesam bez osuđivanja, štoviše, dobivajući ljubav. Uz to, takve rasprave u meni su uvijek budile nemir. Čini mi se da više razdvajaju ljude, okreću ih jedne protiv drugih. Nema one sigurnosti da smo uvijek ljubljeni i prihvaćeni. Agresivnost. Uzdizanje. Prodike. Potreba da se pod svaku cijenu bude u pravu.

Jedno je trebalo činiti, drugo ne zanemariti

Osobno smatram da su obje strane u pravu. Nije riječ o ili-ili situacijama. U svakom od navedenih primjera, pa i mnogim drugima, važno je oboje. Važno je srce, ali nije nevažno ni ono izvanjsko. Jedno drugo ne isključuje. Potkrjepu za takvo svoje razmišljanje pronašla sam nedavno i u evanđelju.

U ono vrijeme: Reče Gospodin: „Jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.“
(Lk 11, 42)

Riječ je o 11. poglavlju Lukina evanđelja u kojemu Isus prvo uči apostole moliti poput djece Božje. Otkriva im njihov identitet i identitet Boga Oca. Odmah zatim, izgoni đavla. Oslobađa čovjeka – tebe i mene – da bismo se takvi, slobodni, mogli odlučiti za njega. Ne želi da mu ljubav bude uzvraćena na silu. Ne bez tvoje želje. Samo ako ti to želiš, ljubit ćeš ga. I ostati mu blizu. I ostati čista srca. Ako ti to ne želiš i ne napraviš te svoje jadne, male korake za kojima On toliko žudi, u tvoje se srce vraćaju napadi. Nastupa stanje gore od svakog ropstva od kojeg si do sada bio oslobođen. Pozvan si uz Božju milost raditi. Graditi. Rasti. Nisi stvoren da samo pasivno promatraš.

Nisi stvoren da budeš u pravu – tvoja vrijednost je u tvom identitetu, ne u tvojim djelima

Stvoren si da rasteš. Da umireš sebi da bi dao ploda. Da svaki dan pobjeđuješ napasti odlučujući se za Boga. Da ne činiš zlo. I da činiš dobro. Da budeš ispunjen Božjom milošću i da ponukan njome svim svojim djelima odražavaš ljepotu Božju.
Nisi stvoren da pobjeđuješ u raspravama. Niti da u njima gubiš. One ne određuju tvoju vrijednost. Tvoje je ime upisano na Nebu. Tvoja je vrijednost nemjerljiva. Tvoja, ali i moja. Podsjeti me na to ponekad. Podsjeti svakog oko sebe. Podsjeti i onog koga svako jutro promatraš u ogledalu.


Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Allvin Mahmudov – Unsplash

 

Lea Potočar
Lea Potočar

Apsolventica je psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Član je molitvene zajednice Božja Pobjeda. Vedra djevojka otmjene duše koja se trudi svakodnevno rasti u vrsnosti, brusiti darovane talente i napredovati u svetosti po zagovoru omiljenog nebeskog zaštitnika, bl. Alojzija Stepinca.