Trebamo li mi katolici dopustiti da nas netko gazi?

Trebamo li mi katolici dopustiti da nas netko gazi?

Na dan Svih svetih, nakon što smo molili za svoje pokojne na njihovim grobovima, već tradicionalno, prošetali smo obiteljski splitskim grobljem Lovrinac. Prilika je to za molitvu, razgovor i razmišljanje. Ponekad nekog poznatog susretnemo, prisjetimo se nekih pokojnika i anegdota iz njihova života. Djeca na prostoru travnjaka spontano beru žute cvjetove maslačka i poklanjaju ih ispred spomenika braniteljima ili na svećeničkom groblju. Moj dječak mi trčeći donosi ružičasti zgaženi cvijet presretan što je u moru žutih baš njega – tako posebne boje – pronašao. Uporno mi ga želi pokloniti pitajući me koji mi je cvijet posebniji – taj zgaženi ili jedan drugi, neuvelog cvijeta. Prvi tren biram onaj neuvelog cvijeta, ali on nije zadovoljan odgovorom i stalno mi ponavlja pitanje. To dijete kao da nije primijetilo ožiljke crne boje označene čizmom, kapljice kiše izmiješane sa zemljom i dvije dimenzije koje cvijet sada ima umjesto tri.

Nedavno mi je jedna prijateljica postavila pitanje uvijek suvremeno i vrlo važno jednom katoliku – Trebamo li mi katolici dopustiti da nas netko zgazi? Na prvu pomisao mi pred oči dođu mnoge divne osobe koje se ne znaju obraniti. Predivne žene koje je netko ostavio i odbacio. Dječica koja se ne znaju postaviti. Muškarci koje netko iskorištava. I nakupi se u meni ljutnja pomiješana s krikom u ime svih njih i povičem negdje unutra: „Ne, nipošto! Ne dopustite nikada da vas gaze! Ta vi ste dragocjeni! Vi ste sinovi Presvetog! Vi ste otkupljeni Božjom Krvlju! Vi ste predragocjeni da bi netko posegnuo svoju zloću, nepažnju ili manipulaciju na vaše divno tijelo, duh i dušu. Nikako, katoliče! Hodaj ponosne glave! Hodaj ispod neba s dostojanstvom! Izreci, poviči, zaustavi, ne dopusti da tvoj cvijet postane spljošten.“

Ponekad ostaju samo gorčina i ružne misli…

Sjedila je i slušala nezaustavljiv kašalj dok toplomjer zvukom nije označio kraj mjerenja, 39,5 C. Pomalo gorko, pomalo ljutito, pomalo šuteći, pomalo… Njezina su djeca jednostavno osjetljiva, mlađa, slabijeg imuniteta. Nisu poput drugih. Oni im dolaze u posjet s temperaturom. Ona pokušava ne uvrijediti, između redaka nešto o tome kaže. Da im naslutiti da ne bi bilo dobro da dovode bolesnu djecu njoj u posjete, no oni ipak dođu. Pokušava ne odbaciti nekoga tko je želi posjetiti u ovo zimsko doba, a oni kao da ne znaju pravila higijenskog ponašanja. Onda piju iz iste čaše, naslanjaju se glavu do glave kašljući. Kao sva djeca, ništa izuzetno, no njezin pozdrav „Doviđenja” i naoko lijepo druženje nerijetko završi budnim tjednima nakon, u pokušajima da se izvuku iz temperature, da im podigne imunitet, da joj ozdrave ti mali osjetljivci.

I tako ostaje nijema, ljuta, zgažena. Neprimijećena, misleći kako je netko trebao primijetiti. Čuti njen tihi govor. Ponekad ostaje samo gorčina i ružne misli kojima ne zna doskočiti. Nekako samo prođe do sljedeće prilike koja je onda opet podsjeća na stare rane.

Obrana nam je vjerovati da smo bolji…

Postojimo mi neki koji se ne znamo obraniti pa onda, iz nekog nazovi mira, šutimo i promatramo sa suzama u očima kako nam netko uzima omiljeni balon iz ruke i odnosi ga drugom dječaku. Postojimo i mi neki koji zbog poštovanja i valjda nekog negdje nekad odgoja ostajemo nijemi kada nam netko naređuje, ne znamo izustiti kada nas krivo optužuju, ne možemo se obraniti kada slažu protiv nas. No, iznutra i dalje kljuca. Vrije. Puca. Najveća nam je valjda obrana pokriti svoje misli uvjerenjem da smo bolji, pristojni, da nismo poput njih. I pasivno se zadovoljimo svojom pravednošću. Ili, osvetiti svoju nevinost ogovaranjem. Distanciranjem. Šutnjom pred onim jačim, a govorom obrane pred onim iza leđa.

No, je li to prava ljubav prema bližnjemu koji nas je povrijedio? Nismo li tada baš unutarnjoj taštini dali prostora da se razbuktava šuteći istinu pred svojim bratom koji bi možda, tom istinom izgovorenom bez osuđivanja, mogao i uvidjeti svoje greške te sutra u tome narasti? Nije li osjećaj zgaženosti ponekad baš onaj naš uzdignuti nos koji nam ne da vidjeti dalje od svog lica? Ne dopušta nam pogledati drugoga u oči i primijetiti da nije svako djelo iz zle namjere. Možda ona čizma kojom osjećamo da nas ugnjetava baš ima jednu rupu kroz koju je čavao prošao i ranio ga. A mi mu možemo lijepim pogledom praštanja i izgovaranja istine pomoći da je skine i pomoći mu pronaći ranu na tabanu te je ogoljenu poviti da je više ne spušta na tvoje i tuđe cvijeće.

Šuteći propuštamo tuđe i svoje dobro

Možda, brate, ti i ja propuštamo kada šutimo i puštamo da nas gaze uzgajajući negdje unutra gorčinu. Možda propuštamo nekome otvoriti oči da uopće uvidi da te gazi pa nikad više nikoga tako ne pregazi. A izgovorena riječ boli. Teži mnogo. Riječ je silna. Istina je poput oštrice koja reže naslage i u boli oslobađa. Pokušaj je izreći za tuđe dobro, da mu otvoriš oči i dopustiš priliku da se promijeni prema tebi, da i on tebe može ljepše ljubiti. Ili, izreći i za svoje dobro da ne gajiš više skrivenu gorčinu prema nekome. Sasvim iskreno, poput:

Prijatelju, zašto mi to činiš? Ta me tvoja rečenica povrijedila.

Prijatelju, boli me kada me smještaš na to mjesto.

Prijatelju, čini mi se da me želiš poniziti kad mi govoriš na taj način. Možda je samo stvar različite percepcije, molim te pokušaj mi reći drugačije. Želim graditi bolji odnos s tobom.

Pazimo li na svoje srce?

Bit ćemo jednom suđeni i po mislima koje smo spustili u svoje srce. A ponekad dugoročno ugnjetavanje čovjeka mijenja naše srce na gore, zatrpava ga uspomenama koje nisu oproštene do kraja i okrjepljuje ga samosažaljenjem.

Reći istinu spušta te tako u ponizan položaj jer otvaraš svoju ranjivost na vidjelo. No, uvijek izgovarajući je, pazi da je topla, nježnošću omotana i da nije govor s visine u sigurnosti da samo ti vidiš istinu. Nego, izreci i ostavi mjesta bratu da se slaže ili ne slaže s njom.

Ako šutiš, čini to slobodno, iz ljubavi… S Isusom

Lijepo je ponekad šutjeti. Ostati zgažen svojevoljno. Potražiti takva mjesta gdje nas mrve da bi, krećući se stopama svetih prije nas, mogli podnositi žrtvice i molitve prikazivanja muke dragom Bogu.

Ako ipak nekad odlučiš prešutjeti na onaj uzvišen način, iz čiste voljne žrtve da za nekog podnosiš nepravdu, onda šuti samo s Isusom. Onda trpi gaženje gledajući u križ i smiješeći se izabran da podneseš barem sitnicu. No, neka bude čisto u srcu prema bližnjemu! Neka bude tvoj slobodan izbor, iz ljubavi! Neka bude s radošću i skrovito! Neka bude na poniznost jer Gospodin ponekad baš i dopusti jednoj duši prolaziti kroz poniženja da bi oblikovao njezinu poniznost.

Bilo kako bilo, želim ti da na svom putu pronađeš mir s Isusom!


Marija Grgić – Žena Vrsna
Foto: Tyler NixUnsplash

Marija Grgić
Marija Grgić

Gospodin joj je providio muža i njihovom braku poklonio petero djece. Uz brigu o svojoj obitelji, uređuje portal Žena vrsna što je svakodnevno ispunjava milošću. Jednom ranije u životu postala je magistra matematike i fizike. Osluškujući Božju prisutnost u svakodnevici, voli pisanjem hvatati sjećanja na Ljepotu.