Stakleno zvono ili do koje granice djecu pustiti u svijet

stakleno zvono

Dok smo bili djeca, voljeli smo s roditeljima gledati nedjeljne popodnevne filmove. Svi bismo se nekako smjestili u malom dnevnom boravku i uživali u kadrovima. Kasnije bismo to prepričavali i komentirali, pokušavali dočarati kadrove filma onome koji nije bio prisutan, poput neke priče. Sjećam se, jednom su mama i mlađi brat gledali neki film o konjima. Kasnije su mi ga prepričali toliko dobro, da ja još uvijek imam jasne slike tog filma, iako ga nikada zapravo nisam niti pogledala. Dok smo se tako opuštali s roditeljima uz televizijske ponude, nerijetko bi tata promijenio program usred filma. Bila bi to scena poljupca, tuče, pucanja ili ​onih drugih stvari koje se ne gledaju.

Tako čuvaš čistoću pogleda, misli i snova

S godinama sam nasamo počela gledati filmove. I nekako, premda sam već imala vlastitog momka, diplomu, pa onda muža, djecu, još uvijek bih se sjećala na kojoj sceni treba promijeniti program.

Izbjegavajući grešne prigode, čuvaš čistoću pogleda, misli i snova. Tako, na primjer, u kinu – zatvoriš oči na tom dijelu, izađeš iz kino dvorane. Ili pred plakatom – zaobiđeš pogledom u neki drugi dio grada. To su mala slobodna mrtvljenja znatiželje koja čuvaju plamičak čistoće u nama.

Lektire su danas drugačije nego nekad…

Danas djeca čitaju lektire. Ili slušaju u školi. Neki kažu, neka, ne treba ih izolirati. Ne trebaju se osjećati čudnima, drugačijima, odbačenima. Smatraju, lako ćete kasnije s njima popričati i riješiti stvar u obitelji. Ta iz obitelji sve kreće. Lako?

Istina, iz obitelji sve kreće. U obitelji se učiš malim mrtvljenjima koja čuvaju slobodu djeteta Božjeg neokaljanom. Kao, ugasiti televizor u tom i tom trenutku. Ili, oprostiti. Ili kao…

Kažu mi lektire. Lektire su danas drugačije nego nekad. Nekad su mislili da djeci trebaju bajke i da djecu ​to ne zanima, da nije još za njihovu dob. Nekad su mislili Mali princ, Heidi… U lektirama se danas može pročitati o scenama samozadovoljavanja ili pipkanja tuđeg tijela, može se pročitati o dodirivanju svojeg tijela „ondje” djevojčice koja je tek dobila mjesečnicu iz pera odraslog muškarca. Neke su pisali katolici. Za djecu, nek’ se nađe. Neka nam ne budu izolirana i čudna.

Je li glupo poslati ih u školu i reći im: radije jedinicu negoli izgubiti dušu? Je li glupo izolirati se od suvremenoga, ostati u prošlosti? Je li glupo držati ih pod staklenim zvonom?

I što li je uopće danas stakleno zvono?

U mom davnom svijetu je to bilo ne ljubiti se, ne izlaziti kasno u noćne klubove, ne opijati se, ne spavati s nekim prije braka, ne odijevati se izazovno. Govorio bi mi tata: ​Danju normalan svit radi, a noću spava. I ono ​dok si pod mojim krovom. I eto me sada čudne.

Valjda je taj ​krov u tim godinama bio neko stakleno zvono. Tada mi je to bilo odbojno, pokušavala sam probiti granicu i izaći iz zvona, a sada mi se čini vrlo dragocjeno i sretna sam što su me tako zastarjelo odgajali. To zvono i krov mi je čuvalo nevinost i, iako sam se bunila, sačuvalo me od mnogih grijeha koje bih bila učinila da ga možda nije bilo. Čini mi se da me to zvono grijalo i izoliralo od svijeta dok nisam sazrela za izići u svijet.

A kad bismo gledali iz perspektive vječnog života?

Što je danas stakleno zvono? Često čujem ​samo zdravlja  ​ili samo da ne idu u drogu, ​neka završe fakultet i nađu posao. Samo to. Možda je danas stakleno zvono malo uže? Možda se zove zdravlje, obrazovanje, imati novca. Imati frizuru. Dobar izgled, odjeću i auto. Imati odmah. Možda. Nije to loše, ali je li sasvim dovoljno gledajući iz perspektive života vječnoga?

Moja je prijateljica rekla svojoj kćeri odlikašici da ne pročita jednu lektiru. Radije jedinicu, nego izgubiti dušu. Mene je to iskreno zadivilo. Koja snaga jedne djevojčice, koja snaga jedne majke! Koja hrabrost Krista u njima!

Kad smo bili djeca, često bi nas stariji ljudi zaustavljali i pitali ​Čiji si ti? Pa bismo mi onda nabrajali oca, djedove, bake, a oni bi nas smjestili negdje u glavi. Danas se sve ranije postavlja pitanje Čiji si ti. I pod čijim si zvonom? Staklenim? I što je staklo u tvojoj obitelji?

Tko je postavio granicu u tvojoj savjesti, svijet ili Isus Krist?

Neka ti granica staklenog zvona bude „do grijeha” jer mlakost Mu dođe ispljunuti iz usta.


Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels

Marija Grgić
Marija Grgić

Gospodin joj je providio muža i njihovom braku poklonio petero djece. Uz brigu o svojoj obitelji, uređuje portal Žena vrsna što je svakodnevno ispunjava milošću. Jednom ranije u životu postala je magistra matematike i fizike. Osluškujući Božju prisutnost u svakodnevici, voli pisanjem hvatati sjećanja na Ljepotu.