Smiraj je dana. Zadnja zraka sunca provlači se kroz gole grane stabla. Bilo je hladno, tiho i mirno. Sjedila sam na klupi ispred zgrade gdje smo išli na terapije. Mir iz okruženja potaknuo me da potražim malo mira za svoju dušu.
Pomislila sam na Gospodina
Bez konkretnih riječi, bez konkretne molitve, poput vapaja, slile su se prema Njemu sve slike umora i teškog rada, svakog propusta i neuspjeha, straha, krivnje i neznanja. Bila sam tiho jer riječi su me umarale. Toliko ih je kroz ovaj dug period iz mene izašlo i skoro pa svaka ista: reci daj – znakuj daj, reci još – znakuj još, pokaži još, braaavoooo Mihael, ne – ne Mihael, amo Mihael, vooozi auto – znakuj auto, vidi ljube, stigao je tata – znakuj tata… reci Mihael – znakuj Mihael… pssst!
Hoću tišinu!
Razumijem sinovu ljubav prema tišini. U njoj najbolje čuješ.
Umorna sam sjedila na toj klupi, nepomična i duboko zahvalna što nema nikoga da me vidi tako jadnu. Čitam o tolikim posebnim mamama djece s posebnim potrebama i svaka ima svoju priču, svog heroja i svoju bitku, svaka je drugačija, ali svima nam je jedan zajednički nazivnik – hrabrost!
Mene je moja ovaj tren napustila i otkrila slabosti moje duše. Sjedeći na toj klupi mislima sam sjedila pred Gospodinom.
Poželjela sam da ova bitka ima kraj, da dođe dan da vidim sve ono u što ulažem danas. Da vidim sve plodove tako ustrajna i marljiva rada ovog mog još vrlo malenog dječaka. Vruće suze tekle su mi niz obraze i odjednom mi dođe misao i obasja tu moju tamu poput one zrake sunca što me obasjava probijajući se groz gusto granje ogoljela stabla.
Gledat ću svog sina u svem sjaju što mu ga je Bog dao
Dođe mi misao, točnije citat iz Biblije: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.” (Otk 21,4).
Shvatim, po prvi put uistinu shvatim, da ću ja možda provesti cijeli život čeznući da čujem riječi iz Mihaelovih usta, da upoznam i zavolim boju njegova glasa. Da čujem da me voli i da mi kaže “mama”. Možda ću cijeli život provesti inicirajući kontakt očima, potičući socijalizaciju i pravilnu komunikaciju. Možda ću provesti cijeli život umirujući senzorne poteškoće i prilagođavajući okolinu njemu. Možda ću provesti cijeli život čeznući da mi sin bude bez poteškoća i lišen težine koja dolazi po njima… Možda!
Ali sigurno hoću cijelu vječnost provesti gledajući divne oči svog sina koje više nisu oborene prema dolje, divit ću se boji njegova glasa, čut ću mama i tata, čut ću sve što mi je nedostajalo. Gledat ću svog sina u svem sjaju što mu ga je Bog dao.
Ja ću kratki dah ove suzne doli provesti čeznući za potpunim zdravljem svog djeteta, ali cijelu vječnost uživajući gledajući ga u punini zdravlja i sreće.
Gospodine, dobar si!
Ruža Đurić – Žena vrsna
