Lijepe su majke čovječanstva. Božji Duh im daje svoju mladost i ljepotu. One začinju i rađaju, doje, hrane, prve ljube i odgajaju Božje potomstvo. Lijepe su kao nebo s dušom punom ljubavi. Kao more su široke i duboke, nježne i obazrive prema svemu. Poljupci im kao vječno sočni, ali i krotki valovi što ljube svoje obale, a da nikad granicu ne prijeđu što Bog ju stavi da nemarom ne potope zemaljske visove što njihovu krilu ne spadaju. One su vjerne njima danom sjemenu i plodu, moru svoje bračne ljubavi.
Majke čovječanstva daju cijelu sebe, ne oduzimavši pritom drugima slobodu
Hranjive su im grudi kao slasti svih zemaljskih plodova da na njima Božje dojenče spava i uživa dok sveti Josip čuva njihov dom. A glas, kao lahor što miluje lice, i on je prepun iste žarke ljubavi što u obličje se vječne majke skrila, nekako kao istodobni odjeci muža i djeteta sjedinjeni u tom toplom srcu. Njihov stas je nešto kao nebeski stup na koji se kroz sav svoj vijek vjerno srce čestitoga muža sa sigurnošću može osloniti, a pri tom nježan poput poljupca što sav se daje, a da nikom ne uzme slobodu.
Njihove ruke, spretne u svakom poslu, prije svega stvorene su za grljenje svoga muža i dojenčeta što nalazi ga u zagrljaju s njim, nevinašca što jedino iz tog zagrljaja može sretno rasti i dorasti u svoj zagonetni vijek pod jednako tajnovitim nebom – zvijezdama i Suncem njegova beskraja. Kosa im je privlačna i skladna kao lahor u brezovu lišću dok dolje u hladu netko nekom dijeli poljupce. Ispod nje Božje te oči gledaju dok čuvaju tu tako važnu kolijevku života – svetu obitelj u kojoj će još jednom i još jednom i još jednom roditi se Bog koji reče: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“
Moramo štititi ljepotu i dostojanstvo majke
Lijepe su majke čovječanstva; ljepše od svega što stvorio je Bog. A povjerene su nama na čuvanje, nama djeci njihovoj, nama braći i sestrama njihovim, nama muževima njihovim, nama očevima i majkama njihovim.
Jer ako se koja od Boga odmetne, tad sve te ljepote brzo nestaje i nesretan biva čitav ljudski rod. Ostaje samo ruševina bivšeg hrama slave sa strašilima poroka u sebi. Tad ta ogledala nebeske ljepote s đavlom u sebi postaju najgroznija rugla u svemiru, dostojna da ih ruka koja čuva sklad baci u oganj da ih više ne bude.
Lijepe su majke čovječanstva. Ne venu poput cvijeća u jesen nit se suše poput pokošene trave. Ljepota njihova duhovna postaje. Zato su one uvijek djevice. Porodom se svojim ne obeščašćuju već uzdižu se do Božjega trona da sjede gore gdje Roditelj sjedi i s njim motre mnoštvo potomaka.
Njima na dar pišem ovu knjigu da ih čuvam poput svetog Josipa moleći Boga da me jednom takvim učini kad grijeh roda iz udova mi istjera jer njegovom se milošću spašavam.
„Nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte.“[1] – tako mi kaže Pavlov Sveti Duh. Trudit ću se da ga poslušam. Sveti žar u duši na vašu korist neka razgara mi on.
UNUTRAŠNJA VATRA
Oprez
Koliko god se na prvi pogled činio divnim, sa svom ljepotom i vrijednim što ima, nezdrav može biti ljudski okoliš. Zato, poput kože što ti tijelo štiti, ti s razlogom i dom svoj zatvaraš da ti mirno bude boravište. Kao što koža neda da se među organe nastane bakterije, muhe i crvi, tako i ključ u bravi ima istu svrhu. K sebi vodiš prokušane znance i pozivaš izabrane duše u čiju si ljubav sigurna. I neznance vrlo rado primaš, kad ih vidiš da su dobre volje i da s njima uvijek ide mir. Dakle, samo one što ih Gospod šalje.
No, uvedeš li «tuđinca u kuću, on će donijeti nevolju i otuđiti te od tvojih.»[2] – veli Božji mudrac.
Kako već odlučuješ što ćeš jesti, piti, gledati, slušati, mirisati, pipati, čak i o tom gdje otpad odlažeš, istom jasnoćom i bespogovornom odlučnošću trebaš i srcu birati njegovo unutrašnje nevidljivo društvo – misli, riječi, želje i nagnuća, znanja, moći, sjećanja i snove.
Pozvani smo dobro čuvati svoja srca
No, više od svega na ovome svijetu čuvaj se bučne gradske gomile i vreve s mnoštvom drugih besposlenih ljudi! Prijatelja tu ne možeš naći. A privlačna moć svih tih zavodnika opasnija je od izravna vraga, jer u svakom su skriveni svi đavli. To što vidiš, nisu samo ljudi, nego paklenjaci u trojanskom konju – u tebi dragoj ljudskoj naravi, što joj rado srce otvaraš, kao Troja što vrata raskrili pred takvim darom danajskih podlaca.
Da, đavli ti se katkad smješkaju nekim sasvim lijepim ljudskim licem. Tepaju ti glasom umilnim da svoj zločin bolje priprave. Zbog miloga ljudskog izgleda, nadahnuća su im jako dojmljiva, čak ‘nadljudski’ katkad neodoljiva.
Prikrivena razna nadahnuća zlom namjerom srca vitlaju da ne mare za savjest ni stid, niti vide što se s njima zbiva, niti znaju kud ih sve to vodi. Započnu li samo jednom lagati, neće stati sve do smrtnog straha nit’ dok bol im lice ne zamrzne. Čim posrneš, oni ti se smiju. Čim opaze bludnu priliku, ni za što je ne propuštaju. Al’ kad zgrabe što su strasno htjeli, odmah mrze brak i porođaj i već žure k novom izazovu. Obeščašćenu dušu grubo ostavljaju kao da je nisu nikad sreli.
Ljudska je zajednica divna samo kad Božja svetost upravlja srcima
Čuvaj ih se, jer mogu škoditi; ne u ispraznom bogatstvu vanjštine, već ti srce mogu ogorčiti da ostane bez svetih kreposti; da je Gospod takvu napusti! Čim im priđeš s nešto povjerenja, već si sišla na njihove pute pa tu ‘na svome’ već ti život gaze. Gdje obostrano duhovi djeluju, započinje borba nadahnuća. Čak obični naši razgovori već su pravo malo borilište raznih htijenja iz duhovnog svijeta. Zato nam je tako silno stalo da nas stari znanci dobro shvate ili nas ranjava njihov prigovor.
Ljudska je zajednica divna samo kad Božja svetost upravlja srcima. No, radi nevjerne slobode, u njoj se vodi vražja borba za ‘bolje sutra’ i ‘veću sigurnost’. Tako i u braku, što zagrljaj ga rađa, zbivaju se često čudni obrati, zanosi, klonuća, mučaljivi sati te ima dana što započnu rajski, a završe se zloćom paklenom.
No, bez obzira kakvi ljudi bili, vrijedni pažnje il’ nepovjerenja, koliko je do tebe, ljubi ih jednako, kao što ljubiš sebe, da ostaneš u vlasti Ljubavi! U svima je nama ista ljudska bit. Svi zajedno i međusobno jedni drugima je trebamo čuvati.
Duhovi
Poput ranjiva tijela što provlači se kraj stvari i bića, i tvoj unutrašnji čovjek među dušama i duhovima jednako je ranjiv i osjetljiv na sve nevidljivo na što naiđe.
Kao što se s klisure ne možeš bez pogibli baciti u bezdan ili kao što moraš paziti kako ideš strmim krajem, jednako ti se ni nutrašnji čovjek bez pogibli ne može hitati u ponore strasti ni letjeti za šišmišima pakla na krilima podle magije ni glavinjati kroz živo blato misli i nagnuća, niti gola srca ići među zmije.
Zbog silnoga mnoštva nadahnuća što im lica nikad ne vidiš, moraš se držati duhovnoga reda, čvrste stege koju Bog određuje za čuvanje zbiljskog ljudskog mira, vremenitog i vječnog života i društvenog i osobnog zdravlja. Božjim strahom prožeta poniznost, trpljenje, praštanje, živa vjera spojena s djelima, živa vjernost vječnoj ljubavi, stalna vježba krotke poslušnosti, nesebična molitva i rad. Tko se time dobro oklopi, Zli mu srce probosti ne može.
Ispraznost, ludost, lukavost i zloća ne djeluju u prilog životu, već obrnuto
Zato stradaju raspušteni umovi što požudom su stalno izvan sebe. Tu ih Gospod nije postavio. Zato im tu ništa ne može ni dati.
Tvoje nježno tijelo nije stvoreno da se njime naslađuju zvijeri niti da ga plamenovi na lomači ližu. Usta tvoja ne postoje zato da proždiru trule lešine. Ni oči ti nisu darovane za gledanje utvara u mraku. Zar ti Gospod razum dade zato da izmišljaš bezumne ispade? Zar ti životna snaga dotječe zato da joj se rugaš nebrigom o svemu što živi oko tebe? Ako nam se mudrost otkriva, zar je ludost Bogu ikad mila? Ako za nas odlazi u smrt, zar smijemo za bližnje ne činiti ništa kada im je život ugrožen?
Kao što nikad ni s kim ne hodaš zajedno u njegovoj košulji i čarapama, već se u svoju robu odijevaš – koja ti je skrojena po vlastitoj mjeri, tako ni u tuđem životu nećeš naći svoj, osim da te sveta ljubav ispuni kad im mudro i predano služiš na slavu Božju i dobrobit svih.
Tvoje društveno biće, unatoč privlačnosti mnogih oko tebe, ne pripada svakoj skupini. Put propasti i put posvećenja u vječnosti se nigdje ne sastaju. Među svima što ih susrećeš, ti pomno biraš svoje malo društvo u kojemu ti duša uživa. Još paziš na to da i od tih malo izabranih duša iznenada tko se ne iznevjeri. Svaki otklon od dobrote slama povjerenje i postaje javna sablazan.
Treba se čuvati ljudi zato što i sebi oni čine štetu
Ne podcjenjuj ni glupa zločinca jer uz njega su strašni duhovi. Kad on ode, ovi ostaju. To je ono kad, nakon takvih, ni nasamo ne može se duša sabrati pa ni u čemu ne nalazi mir.
Ne napuštaj priliku istinskog života kad sâm Bog ti svoju Riječ šalje! Postani mu krotka službenica! Više od ljudskih, otkrivaj nevidljivih lica što prilaze ti pod maskama raznih nadahnuća! U poput svemira prostranoj slobodi, prepunoj raznih smrtnih izazova, srce ti je ranjivo i golo. Njega ljubi samo Božji Duh. Cijeloga ga vijeka istim ritmom kuca.
Tvoj vidljivi i nevidljivi životni prostor, i kad je smiren kao dom i vrt, do zadnje tvoje borbe i odluke još uvijek je neosvojeno polje na ratištu Svjetlosti i tame. Anđeli se i demoni bore kome li ćeš srce predati. I pored svojih radosti i nada, ovdje moraš biti osjetljiva, bojažljiva, neuka i slaba.
Biraj život, a ne smrt
Kao kakva bolećiva dama što stalno u iste nevolje zapada, šeće tvoja nezgrapna sloboda. Zato trebaš svoga moćnog vođu – spasonosnu mudru pouku. On postoji. Blizu ti je srca. Čim potoneš u krotke tišine, već ga čuješ. On je Božja Riječ.
Ni jedan dan, ni jedan tren se ne da ponoviti niti se život može nastaviti s druge strane propala vremena. Samo s Bogom ovaj bezdan možeš premostiti. Puščanom je zrnu dovoljna sekunda da ljudski život zauvijek prekine. I zrno grijeha isto sije smrt. A grijesi svijeta, kao paljba mnoštva strojnica, svakim danom gađaju ti srce. Zato ti je tako ranjivo i zato ti često krvari.
Čega god se sjetiš s ovog puta, to su samo gruba izviješća o borbama u kojim čovjek pada il’ ponetko se mrtav uspravlja kad se vrati cijelim srcem Bogu. O, kako je teško steći mir, a kako li ga je lako izgubiti!
Ovdje moraš biti osamljena, ponižena i žalosna. Moraš posrtati i spoznati pad, sresti smrt, kroz opasnost ići, iskusiti i bijedu i sram. Moraš zato što je ovo bojište i dolina suza svakom tko se rodi. Da preživiš, da podneseš muku, tek toliko će ti utjehe doteći jer ovdje nije nit će biti raj. Ovdje svakom od nas treba utjeha i spas.
Na ratištu je dosta sklonište što ga ostavljaš čim završi borba
Ni luđaku ne pada na pamet da svoje dvorce gradi na ratištu pa uz njih pravi vrtove, bazene. Na ratištu je dosta sklonište što ostavljaš ga čim završi borba.
Ali ako ljudi ne shvate da je ovaj život ratište, premda dnevno muku podnose, tad se trude izgraditi raj tu gdje dragi Bog ga ne gradi. Tako gube vrijeme, rasipaju snage, žurbom sebi postavljaju zamke, umnažaju neprijatelje i ‘nemaju vremena’ za one što ih ljube. Zato im sve biva uzaludno. Proždire ih paklena samoća, a besmisao obara u prah iz kojega su bili dignuti kad im je Božja sila u nosnice utisnula dah.
Živjeti skromno, a davati sve
Dotle sveci – unutrašnji ljudi koji se izvanjskošću ne daju varati – razlikuju vrijedno od nevrijednog. Žive skromno, a daruju sve. Slobodni su od sveg na svijetu. Ne muče ih brige nikakve. Ne luduju od sreće. Ne umiru od tuge. Kroz sve dane vode pravi rat, a pri tom su puni svetog mira. Vode bitke vjere i ljubavi, ne s namjerom da bližnje sebi podčine, nego da Bogu srce podlože pa zavrijede njegov blagoslov jer pod kojim zloća ne može opstati. Znaju da od spasa nema prečeg cilja. Zato Spasitelja traže dan i noć. Kako u dva svijeta žive istodobno, Spasitelj im revno dolazi na molitvu i svako vrijedno djelo. Smrtnici im na tome zavide, ali ne bi htjeli na njihov sveti put. Zbog vjere ih smatraju ludima dok škrguću zubima na njihova Boga.
Sve pod nebom ima svoje vrijeme. Što god ti je na početku dano, to s vremenom biva napadano, a na kraju naglo oduzeto. Da to nema naročite svrhe, da to nije zbog vrjednijeg dara, život ljudski bio bi besmislen. On ima smisla samo u ljubavi. O njoj svaki čovjek ovisi. Sve ostalo je isprazni gubitak.
No, proniknuti ovu zagonetku, što rođenoga vodi preko groba, to se može samo svjetlom vjere što te nikad ne ostavlja u mraku već te nosi do ognja ljubavi kojega je u tvom srcu zapali Bog. Zato je od svih zemaljskih staza najvažniji taj bestrasni unutrašnji put. Od onog nikog u prvome danu (na početku nepoznatog sebe) do onog nekog dragocjenog koji srcem Boga promatra i upućen je u njegove tajne, jedino nas put vjere dovodi. Kroz tamu srca, vrlet iskušenja, trnjak mučnih dvojbi i odluka, pipav korak ranjivoga srca dovodi te do unutrašnjeg beskrajnoga mira.
Iznutra se nemoj izgubiti pa, gdje god da jesi, na svome ćeš biti
Kako danju, tako i noću – i sveti i pobunjeni anđeli nad tvojom dušom vode strašan boj. Kako u svijetu, oni ni u tebi – nikako i nikad – ne mogu zajedno sjediti, spavati, šetati, raditi, misliti… Zlo se s dobrom ne da sjediniti. Zle vojske, nadahnitelji nevidljivih zala, tvome srcu samo jedno žele – da po nevjeri te obore u ropstvo i to tako duboko, nepovratno, da se sama njima pokoriš. Zato i jesi svojim plahim srcem stalno negdje na čudnoj sredini između blagosti i straha. I uvijek su ti blizu sreća i nesreća. Kao dnevni i noćni stražari pred kraljevskim zamkom tvoje duše, smijeh i suze smjenjuju se na tvom obrazu.
Pa ipak živiš, dušo, jer si željena.
[1] Ef 5,11
[2] Sir 11,34
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Pexels
