Milo moje,
Znaš, ponekad se tako bojim toga što sam mama. Bojim se toga što moram i što zaista uspijevam učiniti. Bojim se posebno kad zaspiš: pokrijem te i odem. Želim ti biti bolja.
Kad se smiri dan, primjećujem koliko propuštam. Koliko te nisam čula, maleno moje.
Koliko ne znam presuditi dok se prepirete tko je prvi započeo. Koliko mi dan prolazi gledajući u suđe, plahte i peglu, a tako premalo gledajući u tvoje oči, sunce moje. Koliko sam propustila gledajući u mobitel, a ne gledajući u tvoje lice. Koliko sam tvog i našeg vremena propustila dok te nisam čula… Dok sam odgađala, dok sam trčala od jedne do druge dužnosti.
Oprosti mi, maleno moje, što sam ponekad tako gluha
Oprosti mi, maleno moje, što sam ponekad tako gluha za tvoj problem. Što te ne gledam uvijek pozorno dok objašnjavaš kako si napravio dvorac od kockica. Oprosti što gunđam kada plačeš želeći samo na trenutak prodisati za sebe. Oprosti što sam nekad sama i puno nebitnog leži na mojim leđima.
Oprostite mi, dječice moja, što tako malo vremena imam za vas, moje najdraže. Što nismo više porazgovarali. Što se ne znam igrati kako vi želite… Što ne znam složiti traktor, a kad ipak pokušam, obično razmišljam kako moram izvaditi rublje iz mašine. Tada žalim. Oprostite mi, anđeli moji, što tako premalo pamtim vaše djetinjstvo.
Oprostite za svaku buduću ranu koju vam zadajem ne znajući biti boljom mamom već danas.
Grlim vas svom snagom, ufajući se u Božju pomoć koja će jednom nadomjestiti moje slabosti i pogreške.
Voli vas,
Mama koja želi biti bolja
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Rodion Kutsaev – Unsplash
