GLAVNI LIKOVI:
Josip, Marija, anđeo, čitač, glasnik-vojnik, Ivan, Kleofa, Filip, Marko-dijete, Judita, Estera, Seba-m, Ata-ž, Bartolomej, Gašpar, Melkior, Baltazar
STATISTI:
Dijete koje pomaže Josipu u radionici, vojnik s trubom, pastiri, magarac
1. čin
(Na sceni je radionica: radni stol, pila, nešto drveta, piljevina… i jedna stolica.)
Čitač : (Josip zamišljen sjedi na stolici.) Od najranijih dana Josip je ljubio tišinu i samoću. Ona
mu je govorila snažnije od bilo kakva govora. U njoj su misli rasle polako kao što raste drvo.
Ta je tišina od njega tražila uvijek samo jedno: čekanje. Život je prolazio pored njega nemiran
i glasan: toliko nekorisna brbljanja, tako mnogo nepromišljenih optužbi i jadanja, tako
mnogo neizvršenih obećanja…
Bio je utvrđen u tišini poput kamena u duboku koritu rijeke.
Čekao je – a zapravo nije znao točno što čeka. Čekao je što će mu ta tišina reći.
(Josip se ustaje i radi.) Dani su mu bili ispunjeni poslom u radionici. Prekidao bi ga
jedino trenutcima molitve. Tada bi Svevišnji šutio, a Josip je osjećao Njegovu blizinu, kao
kada slutimo blizinu nekoga tko se skriva pokraj nas u tami. Ponekad bi mu na usta navrle
riječi pisma koje su mu se katkad činile kao Njegov odgovor, a ponekad i kao poziv.
Posla mu nije manjkalo jer je nadaleko bio poznat kao pouzdan i spretan drvodjelja.
Poštivao je rokove, a naplaćivao je tek toliko da naplati materijal te još malo za svoj
posao. (Na scenu ulazi dijete kojeg Josip uči raditi.) Djeca su ga voljela i često mu zalazila u
radionicu, a njega je više zanimao svijet djece i njihovih interesa negoli svijet odraslih. Učio ih
je raditi, hvalio bi njihove male uspjehe, ispravljao ih i sokolio. (Dijete odlazi.)
Kralj Herod u posljednje vrijeme u svima vidi izdajice. Zaustavio je svoj pogled i na
Davidovu plemenu kojem će Josip nakon očeve smrti postati glavar. Josipov otac je na umoru
i izrazio je želju da Josip napusti svoj kraj kako ga ne bi pronašli Herodovi vojnici ukoliko sezapute prema njima.
Josip: Nikada se do sada nisam usprotivio niti jednoj očevoj zapovijedi. Jedino kada me otac
tražio da se oženim molio sam ga da pričeka dok ne pronađem onu pravu. Sada se on
sprema otići s ovoga svijeta, a mene šalje u tuđinu svjestan da mi neće moći uputiti svoju
posljednju riječ, položiti na me ruku i predati mi nasljedstvo. Ne, ne mogu se usprotiviti
takvoj očevoj žrtvi.
(Usklikne.) Ako je to tvoja volja, oče, idem u Nazaret!
2. čin
(Na sceni je zdenac i drvena zdjela kojom se grabi voda. Sveti Josip dolazi s magarcem do
zdenca.)
Josip: Ovo vjedro je načinjeno prilično grubo i nevješto. Mogao bih napraviti puno bolje
vjedro, laganije i prikladnije.
(Marija pjevajući dolazi na zdenac s vrčem na glavi. Kada ugleda muškarca, prestane pjevati,
malo se odmakne i iznenadi.)
Josip: Kako neprikladno vjedro za zahvaćanje vode. Zar među vama u Nazaretu nema
nijednog pravog majstora koji bi načinio nešto bolje?
Marija: (Nasmijano.) Zaista, taj bi stolar bolje zarađivao kao drvosječa negoli izrađujući
ovakva vjedra. No, i on je otišao iz grada tako da sada nemamo nijednoga. Nije lako zahvaćati
vodu njime.
Josip: Ja ću pokušati ako dopustiš.
Marija: Zahvaljujem ti.
Josip: Bi li ti mogla ovo sama? (Teško izvlači.)
Marija: Moram pa nekako uspijem. Toliko pak slaba nisam. Samo me nakon toga bole ruke.
Josip: Hoćeš li mi začas posuditi vrč da napojim magarca? Brzo ću se vratiti da izvučem vodu
za tebe.
Marija: Učinimo drukčije. Ja ću napojiti magarca, a ti u međuvremenu izvuci vodu.
(Marija mu daje svoj vrč. Čisti magarca od čičaka i daje mu piti.)
Napojila sam ga. Bio je doista žedan.
Josip: Ti si očistila magarca?
Marija: Ne ljuti se, molim te. On je tako draga životinja, a čičci su mu zacijelo smetali.
Josip: Ne ljutim se, nego ti želim zahvaliti. Oslobodila si me jednog posla.
( Marija i Josip odlaze.)
Čitač: Josip se nastanio u Nazaretu. Uskoro je srastao s gradom u kojem je sada stanovao.
Izgradio si je kućicu, uredio radionicu. Radio je marljivo, precizno i bez žurbe, kako mu je bio
i običaj. Prije no što se dao na uređenje kuće, načinio je za zdenac u mjestu novo vjedro. (Na
sceni ulazi Josip koji stavlja vjedro na zdenac, potajice.) Stavio ga je na zdenac potajice, u
predvečerje jer je to svoje djelo želio držati u tajnosti. Naročito se bio radovao ovom
događaju jer je postojala jedna djevojka koja je mu je prirasla srcu i želio ju je iznenaditi.
3. Čin
(Na sceni je Marija koja čuva ovce.)
Čitač: Marija je bila jednostavna djevojka – kao svatko drugi. No, ipak drukčija. Uvijek
ljubazna, uvijek spremna prihvatiti svaki napor samo da bi pomogla drugima. Ne preže ni
pred kakvim poslom, a u svemu je tome tako radosna. Stalno želi pjevati. Puno moli. Kada
ljubi, ničega se ne boji. Ima povjerenja u ljude. Josip je upitao za njezinu ruku prema
običajima, no želio je da i sama izrazi svoju volju i kaže hoće li mu biti žena. (Ulazi na scenu
Josip.)
Josip: Marijo, reci hoćeš li mi biti žena? Volim te i želio bih te usrećiti, tebe iznad svega.
Marija: Dobar si čovjek, Josipe. Raduje me što me ljubiš jer i ja tebe ljubim. Od početka sam
osjećala da bi samo ti mogao shvatiti…
Josip: Shvatiti što?
Marija: Zavjetovala sam se Bogu na čistoću u životu i … Ti razumiješ jer ti znaš ljubiti. Znala
sam da ćeš doći. Morao si doći da postaneš moj muž.
Josip: Obećavam ti, Marijo, da ću poštivati tvoju odluku i čuvati te u čistoći za svoga života.
(Marija i Josip odlaze.)
4. čin
Čitač: Marija uskoro odlazi u posjet svojoj rođakinji Elizabeti za koju joj je anđeo rekao da je
ostala trudna u poodmakloj dobi. A, anđeo? O njemu Josip još ništa ne zna. Nedavno je
došao Mariji dok je čuvala ovce i govorio da će začeti sina na veličanstven način. Sila će
Svevišnjega sići na nju, siromašnu Božju služavku i postat će Majka obećanog Mesije.
Josip je iščekuje, a vrijeme provodi u radionici. No, kada se ona vrati zbunjuje ga i ražalosti
činjenica da Marija nosi dijete. Shrvan je, ne razumije.
(Na sceni je Josip. Zamišljen, sjedi, glave naslonjene na ruke. Povremeno se digne hodajući
nervozno. Uzima bezuspješno svoj alat, a onda opet sjedne. Prilazi mu anđeo.)
Anđeo: Ne boj se uzeti Mariju sebi za ženu u svoju kuću. Sam se Bog njoj priklonio, a onaj
koga će roditi je obećani Mesija. Ne mogu ti reći koliko vas On ljubi. On će vam to sam kazati.
On će ljude naučiti kako ljubiti. Ne želi vas prisiljavati. On vas prosi kao što mladić prosi
djevojku i poput prosjaka joj stavlja svoje srce pred noge. Kako ga malo vi poznajete! On te
pita: Hoćeš li ti, koji si se zajedno s njom zavjetovao, ostati uz nju kao sjena njegova Oca?
Pristaješ li?
(Josip je dodirnuo vlastito lice kao da se želi uvjeriti da je još onaj isti.)
Josip: Mogu li ja to? Toliko je volim…
Anđeo: Dovedi je u svoju kuću…
Josip: (digne ruke) Gospodine, ne otklanjaj svojega lica od mene. Smiluj mi se zbog moje
sljepoće. Sada znam zašto si želio da čekam. Podupri me gdje zataji moje shvaćanje i gdje
moja volja bude preslaba. Gospodaru, preuzimam na sebe breme tvoga kraljevstva!
5. čin
(Na sceni su Josip i trudna Marija u kući, može biti i radionica. Na sredini crkve su dva vojnika,
jedan ima trubu, a drugi papir u ruci. Nakon što prvi zatrubi u trubu, drugi viče. Po crkvi je
raspoređeno nekoliko ljudi koji nešto mrmljaju.)
Glasnik-vojnik: Po naređenju kralja Heroda svatko se mora popisati u svom rodnom gradu.
Još ovog mjeseca.
Ivan: (Kada vojnici odu.) Nećemo se klanjati kralju! On je bogohulnik!
Josip: Marijo, naš narod ne voli Heroda. Učinio je puno zla.
Marija: Kako je strašno biti okružen tolikom mržnjom. Čovjek kojega drugi mrze često
postaje zao upravo zbog te mržnje. Ako je učinio toliko zla, treba puno za nj moliti.
Josip: Misliš li dakle da bismo trebali poći u Betlehem?
Marija: Ako to kraljeva zapovijed nalaže.
Josip: Ali, što ako se dijete rodi za vrijeme puta?
Marija: Možda treba doći na svijet u zemlji svojih otaca.
6. čin
Marija i Josip na odlasku. Magarčić je pretrpan stvarima.
Kleofa: Ne znam činiš li dobro što ideš u Betlehem? I još Marija s tobom? Ne bih ti želio
prigovarati, ali pak mislim da je to lakomisleno…
Josip: Znam da govoriš iz srca. Priznajem ti da polazim pomalo zabrinut. Ali, nas dvoje smo
se tako dogovorili.
Kleofa: Jesu li ti tamo štogod ostavili? Samo da se ne pokaže da ti nisu ništa ostavili.
Oprosti, ali članovi vašeg plemena…
Josip: Otac mi je ostavio svoj zlatni prsten kao starješini plemena i Davidovo polje. To je mali
komad zemlje. No, vjerujem da će nam moja braća dati prikladan smještaj i pomoći mojoj
ženi oko poroda. Ipak, toliko sam toga za njih učinio u životu.
Kleofa: Neka nad vama bdije blagoslov Svevišnjega!
(Josip i Marija naprave krug po crkvi, a pri tom susreću ljude – to mogu biti i djeca iz župe koji
im daju piti ili jesti ili… )
Filip: Ja sam siromah. Molim vas, pomozite mi, nemam što za jesti.
Marija: Nemamo ni mi mnogo, no ono što imamo ipak možemo podijeliti. Dat ćemo vam
pola našeg kruha. Bog će providjeti.
Filip: Hvala vam, dobri ljudi.
Marko-dijete: Mama mi je dala ova dva kruha koji su nam od viška za putnike. Dajem ih
vama.
Josip: Hvala i Bog blagoslovio vašu obitelj.
Marija: Nikada se ne zna s kim će se Svevišnji poslužiti da pomogne svojima. Molimo za ove
ljude.
Judita: Estera moja, molin te jesi vidila ovu šta je kroz naše malo misto prošla s drobon do
zuba? Pa to nisu istine. Ferma ju je mali Marko i da joj kruva, a ona… Brže bo’je uzela. Biće
nije ništa imala pa od gladi navalila. Kako će se tek za dite brinit ka’ ni sebi ne zna sve
privredit.
Estera: Ma ove mlade su neodgovorne. One misle da je imat dicu tek tako. Vidi’ će ona kad
krene prava briga. Vidi je vidi šta se gega. Nije baš mislila unaprid, ala!
Josip: (Nakon što se malo udalje.) Marijo, ti si mirna i trpiš te uvrede. Ti kao da im ne
zamjeraš, a one te otvoreno ogovaraju.
Marija: Josipe, one su ranjene i ne znaju što govore. Molimo za njih da ih dotakne Božja
ljubav.
7. čin
Josip: Brate! Ja sam to, Josip. Brzo otvori. Premoreni smo od puta, a moja žena treba roditi.
Seba: Zašto si došao? Trebao si tamo ostati. Sada bi nas Herod mogao posebno držati na oku
kada si se ti, starješina plemena, vratio.
Josip: Sve ću ti razjasniti, samo nas pusti u kuću. Mojoj je ženi potrebna pomoć.
Seba: Ne mogu vas primiti. Bojim se za svoju djecu i ženu. Sve je puno Herodovih špijuna.
Nikad se ne zna.
Josip: Zapisat ću se i idemo dalje. Trebamo samo predahnuti. Molim te.
Seba: Ovdje te nitko neće primiti. Svi smo se u tome složili za slučaj da ipak dođeš. Radi tebe
nitko ne želi poginuti.
Josip: Ali, ovo je moje rodno mjesto,a vi ste moja braća.
(Seba odlazi iza vrata.)
Josip: Molim te, otvori. Otvorite! Pomozite nam! Otvorite!
Marija: (Nasloni mu ruku na rame.) Pusti… Možda će nas ipak netko drugi primiti. Ne smiješ
se srditi na brata.
Josip: Ali, kako mogu pustiti? Oh, Marijo. Što sam to učinio? Kamo sam te to doveo?
Nitkovi, otjerali su nas…Oni su se dogovorili… Mislim ja da nije samo to.
Marija: Nemoj ništa nagađati. Možda je ovako trebalo biti.
Josip: Što to kažeš?
Marija: Možda je to bila Njegova volja.
(Marija i Josip i dalje traže,a za to vrijeme čitač čita.)
Čitač: Upravo na Josipovoj njivi bila je mala, skromna koliba. Ljudi koji su je podigli i koji su u njoj živjeli nisu pripadali njegovu plemenu, nisu bili ni Židovi. Neki čovjek Uza dolutao je tu sa ženom Atom i djetetom. Bio je siromašan, pridošlica i druge vjere pa su ga često drugi prezirali. Čak i djeca su ga se klonila. Ipak, Josipov otac Jakov dopustio mu je da na toj drevnoj djedovini podigne kolibu. Zauzvrat je Uza radio za Jakova, a često je bio i kod Josipa u radionici. On im je uvijek iskazivao dobrotu i suosjećao s njima.
Ata: Tko je tamo?
Josip: Ata, ja sam Josip, sin Jakovljev. Danas sam se našao u Betlehemu sa svojom ženom.
Dugo smo bili na putu i iscrpljeni smo, a moja žena svakog trenutka treba roditi. Nitko nas
nije htio primiti.
Ata: Radosna sam što ti nekako mogu zahvaliti, Josipe. Dođite brzo u našu malu špilju za
životinje. U svemu vam stojim na usluzi.
8. čin
(Na sceni je štalica.)
Ata: Veseli se, Josipe, budi radostan! Sina si dobio! Porod je sretno prošao. A kako je lijep!
Tvoja te žena treba.
Marija: Gledaj, Josipe, kako je lijep. Zvat će se Isus, Dopuštaš to, zar ne?
Josip: Zvat će se onako kako ti želiš da se zove.
(Marija zaspe.)
Ata: Josipe, ustani! Ovi ljudi vani bezuvjetno žele vidjeti dijete. Molim ih i kumim, ali oni ne
posustaju.
Josip: (Izlazi s pozornice s Atom. U daljini se čuje njegov razgovor s pastirima.) Što želite?
Bartolomej-pastir: Je li ovdje u špilji rođeno dijete i položeno u jasle?
Josip: Da, moja je žena rodila sina. A ovdje sigurno nema nikakve kolijevke.
Bartolomej: Kada ti se sin rodio? Je li otprilike u vrijeme kad se pojavila svjetlost i kada se
začuše glasovi?
Josip: Kakvi glasovi? Što su rekli?
Bartolomej: Rekli su da moramo potražiti dijete koje je rođeno ove noći u jednoj špilji na
Davidovu polju i da dijete leži povijeno u jasle. Rekli su da dijete donosi mir.
Josip: Uđite. Samo vas molim, nemojte vikati i galamiti. Dijete je slabo, a majka izmorena.
9. čin
Gašpar: Evo je! Zvijezda je ovdje stala.
Melkior: Ali, tamo nema nijedne kuće.
Gašpar: Tamo je neka špilja.
Baltazar: Pričekajte! Počeo sam sumnjati. Što bi trebalo značiti da čovjek kojemu trebamo
ući u kuću stanuje izvan sela? Možda je zbog nečega izbačen ili krajnje siromašan?
Gašpar: Kako god bilo, zvijezda je zastala ovdje i ona pokazuje na ova vrata.
Baltazar: Kad smo već stigli do ovdje, uđimo! Začas ćemo ugledati Poslanoga. Moj je dar
krasni zlatni lanac. Ako je on Kralj nad kraljevima…
Melkior: Ja ponesoh tamjan za njega kao što i priliči velikomu božanstvu.
Gašpar: A, ja ću ga obdariti smirnom. Rođen je kao čovjek, dakle čeka ga i smrt.
(Ulaze u špilju. )
10.čin
(Na sceni spavaju Marija, Josip i Isus.)
Josip: Marijo, Marijo, probudi se!
Marija: (nasmiješeno) Što želiš Josipe? Nije li još noć?
Josip: Jest. Ali, morao sam te probuditi. Usnuo sam san. Mora da je to bio pravi anđeo.
Rekao mi je da moramo odmah na put u Egipat jer Herod radi o djetetovoj glavi.
Marija: O, Adonaj! Idemo odmah!
Josip: Ali, Marijo, to je bio samo san, a snovi ne moraju uvijek nešto značiti.
Marija: Taj ti je san poslao Svevišnji. Sigurna sam upravo zato jer si ga ti vidio. Ne ja, nego ti.
Ti si njegov zaštitnik, ti si mu otac. Ja sam žena i da sam u snu vidjela anđela to bi mogla biti
prevara. Ali, kada si ga ti vidio, dajmo se odmah na put.
Josip: Ali, ništa nemamo za ponijeti na put. Siromašni smo. Sve što smo imali novca, potrošili
smo na putu za Betlehem. Treba nam hrana i druge potrepštine za dijete. O, Gospodine, ne
zaboravi nas!
(Isus se probudio i Josip ga je uzeo. Isus mu skida prsten s ruke.)
Josip: Očev prsten! O, Gospodine, ti se uvijek pobrineš. Prodat ću očev prsten i tako ćemo
otputovati u Egipat, a dio ćemo dati siromasima.
Čitač: A iz Egipta, kad je Herod umro, dođoše u Nazaret i ondje se nastaniše.
„I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove
uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“
(Lk 2,51-52)
A, vi, djeco, budite poslušni svojim roditeljima po uzoru na malog Isusa koji je slušao Mariju i Josipa. I činite dobra djela kad god vam se pruži prilika za to jer Boga to nasmijava i jako mu je to ugodno. Znam da vam ponekad bude teško napraviti čin ljubavi, ali u konačnici sigurno osjećate radost u srcu, a istovremeno je to vaša ulaznica u Nebo. Ali, kako je tamo u Nebu ili Raju, sigurno se pitate? U Nebu je predivno. Zamislite nešto najljepše na ovom svijetu.
E, pa Raj je još i ljepši. Isplati se potrošiti život čineći dobro. Pokušajte već danas. Na primjer, večeras kada dođete kući možete postaviti stol za večeru ili odreći se neke svoje igračke i pokloniti je svom prijatelju ili oprostiti nekome tko nas je povrijedio i ne uzvraćati mu pošto poto. Ma, neka vam vaš anđeo čuvar pomogne smisliti puno ideja kako ljubiti uvijek. Tako ćete polako doživljavati u svojoj obitelji barem djelić onoga što je živjela Sveta obitelj dok je Isus odrastao u njoj. I u vašoj će se obitelji na taj način roditi pravi mali Isus, živi Isus, Isus koji će ostati među vama.
Marija Grgić – Žena vrsna
