Vječno bježanje
Obično bježimo od križeva. To nekako prirodno dođe. Primjerice, vrlo rado bismo pobjegli od čistoće prije braka, od služenja mužu ili ženi, bježimo trčeći od suzdržavanja u seksu, radije birajući kontracepciju. Pobjegli bismo nekad najradije od otvorenosti životu kada Bog pozove na još jedan život. Bježimo od darivanja jedni drugima: materijalnog, tjelesnog, potpunog darivanja ušiju slušajući, od svojih ruku i nogu kada bi trebale potrčati u pomoć, bježimo od čistoće u odijevanju, od ljubavi prema neprijatelju. Možda bismo najradije pobjegli od stida koji nas mori. Ili bismo nekako rado mijenjali da porod djeteta bude na bezbolan način. Pobjegli bismo od starosti. Pobjegli bismo od trpljenja u bolesti. Od upale grla, dječjih temperatura, od toga da slomimo nogu, odignemo nokat. Bježimo mislima i od same slutnje da se nešto teško ima zbiti.
Patnja iz ljubavi
Nedavno sam čitala knjigu „Fatima – poruka tragedije ili nade“. Ne mogu se oteti dojmu neizmjerne Očeve ljubavi za ovaj svijet i pored toga ljudske neosjetljivosti na nju, uzastopnom opiranju ljudskog roda poimanju iste. Mali Franjo, Jacinta i Lucija dobili su poruku od anđela da sve patnje u životu pretvaraju u vapaje Gospodinu za obraćenje grešnika. Anđeo je baš podcrtao vrijednost molitve i žrtve kad god im se ukaže prilika. U želji da što više mole na taj način, djeca su se čak vezivala konopcem po noći. Onda su dobili poruku da ipak ne trebaju toliko daleko ići u molitvi za obraćenja. Izgledalo mi je da s anđeoskog gledišta i perspektive svetaca, raja i vječnog života kojem stremimo, patnja izgleda kao silan dar čovjeku. Šansa koja nas guli od sebičnosti, oholosti i drugih ljudskih mana i pretvara u djecu Neba.
Tko ljubi križ, pravi je luđak!
Nedavno sam čula za slučaj talijanskih klauzurnih redovnica koje čitav život mole da zadobiju najgore bolesti današnjice prije smrti kako bi mogle što više svojih grijeha već na ovoj zemlji iskupiti umjesto u čistilištu. I dobivaju to. Redovito umiru u najgorim mukama. Najradije bismo se zgrozili nad time, zar ne? Lude svijeta.
Isus kaže svetoj Faustini koja je prenijela svijetu poruku o Božjem milosrđu za svakog čovjeka da će patnje koje bude dobivala biti znak da je On nije napustio.
Jedna se starica na samrti potužila bližnjima da ju je Bog napustio. Pitali su je kako to misli, a ona je rekla da joj je cijeli život darivao križeve, a sada je sve dobro. Sigurno je zaboravio na nju.
Marija nije pitala za razloge
Marija nije Boga pitala razloge. Zapravo je vjerovala. Postat ćeš majka… Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Sila Svevišnjeg će sići na te… I onda samo kratki „Neka mi bude“. Potom je čitava povijest ljudskog roda postala uperena u tu točku – u trenutak Njezinog potpunog predanja Nebeskom Ocu. Kao da su sva priroda i život na zemlji od početka svemira čekali samo ovo Njeno: skočiti u vreću providnosti. Iz ljubavi. I povjerenja. Bez analiziranja, bez teoloških obrazloženja, bez znanstvenih dokaza. Nije imala objašnjenje. A odlučila je i uzvratila poljubac Nebu, odabrala povjerovati i poslužiti svojim postojanjem. „I tebi će samoj mač boli probosti srce…“; „Neka mi bude…“.
Zakoračiti u provaliju
Čini mi se da su situacije koje bismo najradije zaobišli, namještene upravo stoga da zakoračimo u provaliju povjerenja u Boga. Bog nam dopušta sve one teške situacije, pitanja bez odgovora, trenutke na križu u kojima vapimo i ne vidimo radost otkupljenja od krvi svojeg trpljenja baš da bismo uzljubili iskrenije. Da bismo molili srčanije. Jer patnja ima dar osloboditi najčišću ljubav ljudskome stvorenju.
Zagrli Nebo svog drveta
Kad On grli, to najčišće biće iz kojeg se prelijeva ljubav na cijeli svijet; kad te grli savršenstvo beskonačnog Bitka, kad te svim srcem zagrli Bog, tada se na mjestima dodira Boga i tvog tijela počnu topiti maske. A to boli. Počnu se taliti oklopi oholosti i samodostatnosti. A to zateže.
Kad Gospodin Bog u veličanstvu svojeg postojanja, kada samo Prijestolje mudrosti dolazi do tvog života osobno i želi te poljubiti, onda primijetimo: „To je KRIŽ“. Imaš dojam da se na tvoja leđa naslonio drveni, preteški, najteži od svih, ta gromada, taj okrutni s komadićima malih drvaca koje se zabadaju pod kožu.
Ne bojmo se Božje ljubavi, čak ni onda kada je nama bolna. Kada se sudari Njegovo savršenstvo i naše ograničenje, zagrli i ti sa svoje strane. Koliko god možeš jako svojim dugim ljudskim rukama, koliko god možeš raširi ih prema Nebu drveta koje te pritišće i grli to Nebo jer je zaslužilo. Budi svjetionik doline suza koji, kada ga Mili Otac pogleda, polučuje osmjeh na Njegovo lice.
On je ležao u bolnici
Zgrčila je glavu među koljena. Svi su sada spavali. Mirnoću dječjih udisaja prekidali su uzastopni jecaji. Po tri pa ništa. Onda opet tri nova. Pomislila je ne može se više. Njenim tihim mislima propupala je neka sitna utjeha. Izgovorila je istinu. U mislima je naslanjala glavu na Božje rame. Slušala je otkucaje njegove brige i dotakla srcem da je kako čuje. On je ležao u bolnici, u neizvjesnosti. Djeca su spavala s nekim pitanjima iznad jastuka. Podigla je glavu i zagledala se u raspelo na suprotnom zidu. Iz boka je kapala krv… Suhe usne izgovarale su “Zašto si me ostavio?”. Mislima je zakoračila Kalvarijom, kleknula ispod krvavih nogu. Jedna je kapljica orosila njeno lice. Svršeno je. Bog je naklonio topli pogled i zadnji put udahnuo. Blizinom njenog tijela odzvanjalo je jecanje. Majka je tiho umirala dušom. Prišla joj je i, kao da pita i istovremeno već dodiruje, spustila je svoje ruke oko Gospina plašta. Evo me, Majko… Dolazim te tješiti. Njenim mislima prolomio se prasak, odignuo se kamen. Uskrsnuo je!
Njezin muž ležao je na intenzivnoj njezi. Gospodine, primi me kao slugu svoju. Ljubim Tebe koji si neizvjesnost i zabrinutost i odijeljenost i bol i koji si tuga moje djece. Suza je kliznula niz njegove čavle. Odjednom je netko sve ono što nije mogla izustiti preuzeo i odnio negdje.
Nije bilo nikoga da ga utješi
Gospodin Isus trpio je na križu najveće muke nemajući nikoga da ga utješi. Tješi ga ti. Grli Boga na taj način. Prepoznaj u patniku lice Isusa na križu i čini mu lijepe stvari. Tješi raspetog Gospodina za naše grijehe. Tješi ga u svojoj nutrini koja ne osjeća, koja je grešna. Daruj mu svoje grijehe, to će ga veseliti. Daruj mu poglede vapaja za milosrđem, to će ga rasplamtjeti. Tješi ga time što voliš ono što ti dolazi iz Njegove ruke. Ma koliko takvi dodiri boljeli tvoju, čovjekovsku kožu.
Tješi Mariju svojim životom
A Majčicu, onu predivnu Djevicu koja je čitav život podložila služeći Božjoj volji? Draga prijateljice, ovisi o tebi i o meni danas. Učinimo nešto lijepo za dragog Boga. Budimo utjehe svojoj Nebeskoj Majci i na Njene nakane polažimo svoju spolnost, svoju poslušnost, svoje raspoloženje, strahove i borbe, položimo Gospi pod noge svoje tegobe u trudnoći ili pms-u, bolesti naših najbližih i nas samih. Običan život. I ono što ćemo se suočiti, ne bježeći. A onda dok patimo, molimo ne gunđajući. I poklanjajmo Mariji na nakanu. Budi i ti jedan potok ljubavi za Boga. Često. Često, tješi Mariju, hodaj prema Nebu.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
