Neki dan sam u razgovoru od jedne drage osobe čuo da su djeca preskupa i da je imati djecu luksuz. I već par dana ne mogu sebi doći… Ne znam odakle bih počeo.
Ne vidim koja je novčana razlika imati jedno ili troje ili petero djece. Ma čak ne vidim koja je financijska razlika između mog momačkog života i mog života kao muža i oca četvero djece. Zapravo vidim, vidim da je najskuplji život koji sam vodio bio moj momački život.
Vidim to da sam kroz godine braka prestao rasipati novce na kojekakve gluposti kojima sam godinama robovao. Vidim da moja obitelj i ja živimo jednako lijepo, bez obzira koliko novaca imali. Jer imamo Isusa. Jer se uzdamo samo u Boga. Jer nastojimo slaviti Boga i dati sve od sebe, što god da radimo, jer smo na to pozvani od Boga. Nema kukanja, cviljenja, provođenja vremena uzalud, nego hrabro i aktivno u svemu s Kristom. Jer bez Božjeg blagoslova, uzalud sav trud. A Bog ne zaboravlja nikoga tko ga svim srcem traži. Kad pogledam svoju suprugu i dječicu, mogu samo reći da sam najbogatiji čovjek na svijetu. A besplatno mi ih dade Bog. Što je tu preskupo, ljudi moji? Ne, to djeca nisu nikada…
Zapravo, sve kreće iz jednog iskonskog ljudskog stanja na kojeg Crkva ukazuje kao početak svakog grijeha. To stanje je OHOLOST. Smrtni grijeh se zove zato što, ako ustraješ u njemu, ti si fizički živ, ali si zapravo polumrtav čovjek. Pun muke, jada, ovisnosti, nesanice, očaja, agresivnosti, mrmljanja, kukanja, negativa žestoka, bezosjećajnosti, bahatosti… U oholosti ti zapravo imaš jednu krivu sliku Boga, a samim time i krivu sliku sebe. Pa zbog te anomalije osjećaš veliku muku koju pokušavaš na mnogobrojne načine ukloniti. U oholosti ne vidimo svoju dragocjenost ljubljene Božje djece.
Nisu preskupa djeca, već običaji kojima robujemo
Bez obzira tko smo, što smo i odakle smo, bez obzira na našu životnu priču, Bog nas voli beskrajno i bezuvjetno. Ali mi to ne vidimo i to nas strahovito muči, pa onda imamo potrebu ili sebe uzdizati iznad drugih ili stalno sebe pljuvati kako bi kod drugih izazvali sažaljenje koje nas opet samo truje. I, s obzirom da osjećamo veliku prazninu kada nismo iskusili Božju ljubav, onda raznim surogatima neprestano to pokušavamo nadomjestiti. Činimo svašta kako bismo se svidjeli ljudima, kako bi nas ljudi hvalili i slavili, kako bi bar malo i privremeno pokrpali tu rupu u našoj nutrini. I zbog toga nismo u stanju reći NE glupim i opasnim običajima koji nas u nekim situacijama dovode do teških muka.
Nabrojat ću neke običaje koji su iskrivili samu ljepotu i smisao odmora i slavljenja, a kojima robujemo i koji nas financijski koštaju jako puno:
1. Gostiranje
Neću ići dalje od jednog vrlo opasnog i lošeg običaja kojemu robuju mnogi i ne žele mu se oduprijeti – a to je običaj da kad se ide nekome u goste da se mora nešto kupovati, donositi. Pa ljudi moji, mi jedni druge ubijamo i financijski i duhovno s tim što jedni drugima ne možemo doći praznih ruku. Ovaj običaj treba bez milosti iskorijeniti, jer ne donosi dobro nikome. Kome danas nešto fali? Govorim o većini. Danas svi imaju i slatkiša i igračaka na bacanje, djeci bi valjalo igračke oduzimati, a ne donositi nove i nove kubike kineske plastike koja oduzima životni prostor i elan i djeci i roditeljima… Da ne govorim o tome koja panika vlada prije odlaska u goste, jer treba pola dana po šoping centru bauljati.
2. Rođendaniranje
Prava noćna mora mnogima je proslava dječjih rođendana i pohađanje tzv. igraonica gdje očajni roditelji u svojoj muci i rastrojenosti ne znaju reći NE. Jer eto svi troše po soma kuna za roćkas, onda moram i ja. Iako ih nemam, moram ih izmisliti. A djeca strpana u neke rupetine dok roditelji sjede i piju kahvu ili pivu i pričaju o jako važnim stvarima…Ne znam, pohađajući takve zabave, nikada nisam susreo ono baš istinski radosna roditelja niti dijete. Sve je to skupo plaćena zabava za ubiti vrijeme, za privremeno popuniti prazninu kada u obitelji nema Boga.
3. Odmoriranje
Život robijaš cijelu godinu, mrtav napola, i živiš život da bi dva tjedna na moru i tjedan na skijanju bio sa svojom obitelji u miru, slozi i zabavi. A do tada plutaš životom, napola obezglavljen i onesviješten, poso-kuća, kuća-poso…I onda masno platiš apartman, a eto baš u tvom terminu na moru kišilo svaki dan, ne moš izać iz apartmana po cijele dane, a u terminu skijanja dijete ti dobije žešći bronhitis i nema mrdanja iz sivog Zagreba…Za poluditi! Vraćaj u podrum skupo plaćenu opremu. Pa si živčan, najradije bi iz kože iskočio. Ali i dalje ti ne pada na pamet otići do najbliže crkve na duhovni razgovor, na ispovijed, na svetu misu, na duhovnu obnovu u Tabor ili na mnoga druga mjesta, ne pada ti na pamet ti da sam ne možeš ništa i da Bog bez tebe može, ali ti bez Boga NE MOŽEŠ.
Ništa nije pod tvojom kontrolom. Možeš se grčiti koliko god hoćeš, ali zapravo ničim ne upravljaš ti. Jer sve može poći drugim putem nego što si ti zamislio, sve može biti drugačije nego što tvoja volja hoće. Ali ti se ne predaješ, jer Bog je za one koji su nesposobni, lijeni, očajni itd. Krunica je za bakice, šta’š se ti petljat s tim. Pa polumrtav cijelu godinu sanjaš savršen godišnji odmor koji se nikad ne dogodi. Ali, usprkos tome što ti život postaje dosadan, beživotan i bezličan, ti tvrdoglavo ne želiš odustati od trenutnog načina života. Jer ti si to tako rekao da mora biti i ako sad promijeniš stav, onda ćeš pred ljudima izgubiti status NESLOMLJIVOG.
4. Sportiranje, muzicianje, jeziciranje…
Sve može biti svedeno pod AKTIVNOSTIRANJE. Joj, muko moja, što ću ja ako mi dijete ne govori 26 stranih jezika, ako ne svira bar 17 glazbenih instrumenata i ako ne trenira bar 43 sportske discipline! Od jedne lijepe stvari kao što je sport, glazba ili poznavanje stranih jezika smo napravili lažne bogove, napravili smo idole kojima se klanjamo i u koje se uzdamo, jer će oni eto našem djetetu dati garanciju sreće i uspjeha u životu.
Ako djeci ne daš Isusa, ako im ne daš nježnosti i blagosti, ako za njih nemaš vremena, razgovora, ako se bojiš ili oklijevaš disciplinirati ih u ljubavi, ako im ne daješ nadu, ako im ne prenosiš vjeru u Dobro, ako nema svakodnevne obiteljske molitve krunice, ako prema djeci nisi iskren, ako lažeš samog sebe, ako ustrajavaš i maštaš o nekom svom điru gdje supružnik i djeca samo smetaju… normalno je da djeci moraš dati NEŠTO. Pa makar to nešto ne vrijedi NIŠTA. Pa makar to nešto bilo beskorisni i kratkotrajni nadomjestak istinskoj roditeljskoj ljubavi. Nema vakuuma. Moraš dati nešto.
Nemoj da aktivnosti koje su izvorno dobre, postanu nadomjestak djetetu za tebe i tvoje vrijeme. Ukini sve, ako je potrebno, da bi se ti i tvoje dijete sreli i samo proveli vrijeme skupa. Ne samo “quality time”. Kvantiteta je itekako bitna. A ona ne ide uz silno AKTIVNOSTIRANJE.
5. Kubiranje
Bjesomučna putovanja po svijetu. I po Kubi. I ti dolaziš do zaključka da su djeca preskupa, jer eto ne možeš ići putovat’ po svijetu, a oduvijek ti je to bila želja. I onda, na oltaru svojih želja, žrtvuješ sve pa i djecu. A ako se djeca ipak dogode, onda živiš život sa stalnim osjećajem da su ti djeca poremetila tvoje planove i vremenski i financijski, jer si ti taman planirala otići na čarobnu Kubu, a ispalo da nećeš moći na Kubu, jer moraš kupiti djeci ruksak za školu ili novu garderobu. A joj, sve kolegice na poslu bile na Kubi, jedino ti nisi.
Pa što će ti treće dijete s kojim si sada neplanirano zatrudnjela, sada kad moraš na Kubu? Da pokažeš tim nesretnicama da si i ti vrijedna, žrtvovat ćeš sve, pa i čedo utrobe svoje, sve samo da bi otišla na tu Kubu. Zaboravljaš da si vrijedna i život svoj daješ i ubijaš dijete svoje, samo da bi se drugima dokazala i pokazala, a na kraju ništa. Rupetina ogromna, praznina u duši, crna rupa. Ali ne, ne! Bog tebi ne treba, jer je Bog utjeha za retarde, kako ti u društvu voliš reći…
Tvrdoglavo odbijaš svoj lom. Ali znam zašto, zato što si ranjena bezbroj puta, zato što te djetinjstvom ubijalo zlo, zato što u životu svome nisi primila ljubav i zato je ne možeš ni dati, sve tvoje povjerenje ljudima je uništeno zlom koje su ti nanijeli drugi ljudi ili sama sebi, a često i oni najbliži koji su te trebali ljubiti čisto i bezuvjetno… Pa si se zatvorila i preživljavaš život, a više ni ne znaš kako bi se otvorila. A Bog te neprestano zove kroz ljude koje ti šalje i situacije u kojima se nađeš.
Isus te zove da mu se predaš sva, da sve tvoje rane i boli iscijeli i da te oslobodi, da ti pruži nevjerojatnu ljubav za kojom čezneš cijeli život, da te učini najljepšim cvijetom, da iz tvojih rana prekrasne ruže narastu. Nemoj čekati, padni na koljena i zavapi – Bože, ne mogu ni milimetra bez tebe, predajem ti se sva…
Ne, prijatelju, nisu djeca preskupa
Ako djeci ne daš DOBRO, onda ćeš im dati ZLO. Nema između. A to zlo ima svoju cijenu, košta jako puno, uzima i tijelo i psihu i duh. Pa si stalno umoran, iscrpljen, depresivan, nervozan, ne spavaš, ma život užasno težak. Ne, prijatelju, nisu djeca preskupa, nego je preskupa tvoja uporna tvrdoglavost u odbijanju Kristove ljubavi. Preskupa je tvoja borba protiv Boga, tvoja tvrdoća srca, tvoje maske koje nosiš da sakriješ svoju ranjivost su preskupe. Zbog toga što ne predaš Isusu svoj život, sve ti je preskupo.
Bog te ne tjera, nego te neprestano nježno poziva da mu se predaš, da te izliječi i oslobodi, da ti da istinski radostan život, da se više ne srozavaš na nivo životinje, da budeš hrabar i skineš maske sa sebe i predaš Duhu Svetom da upravlja tvojim životom. A ti uporno odbijaš Božji poziv na promjenu života i na obraćenje, jer se bojiš. I zbog tvog straha i tvrdoglavosti, ti i tvoja obitelj plaćate skupu cijenu. A Krist će odagnati svaki strah i svaki očaj, samo ga prizovi i pozovi u svoj život.
Djeca su besplatni Božji dar. Nisu skupa, nego su besplatna. Kao i Božja ljubav. Za sve koji je žele prihvatiti. Skup je život bez Isusa.
Ivan Radoš – Žena vrsna
Foto: Jordan Rowland – Unsplash
