Pošao dječak u školu nekim prijekim putićem na kojem nije bilo nikoga pa mu je beskrajna tišina, kao nekakva ogromna nježna kaciga, oklopila uši. Poput ribice u prostranome moru, duša mu je bila sad visoko iznad oblaka, sad ispod nogu s drugog kraja Zemlje do onih dolje oblaka, sad na ovom kraju svemira, sad na onom, sad na početku povijesti, sad na njezinu svršetku, sad u jednom prostranstvu vječnosti, sad u drugom.
Naprtio on tešku torbu i, u tom unutarnjem letu na sve strane, kad su ga ramena malo zaboljela od tereta knjiga, počeo je razmišljati: Kakav li će mi danas biti dan?
Ide on, ide s noge na nogu i, kad nije uspio ništa pametno smisliti, stao je slušati vlastite korake. Divio se tim snažnim, pravilnim i odmjerenim udarcima po tlu. A onda mu se učini kao da se netko ruga njegovom hodu.
Ma ne, ne ruga se, već ga zveckanjem prati u stopu i odgovara mu na svaki pokret nogu. Baš neka zgodna glazba. Hod mu se od radosti skoro pretvorio u ples po stazici na kojoj još uvijek nikog nije bilo.
Čulo se to iz njegove torbe. Nije to bila samo pernica, nego i sav školski pribor što ga je sa sobom ponio: olovka, gumica, šestar, ravnalo i kemijska olovka.
Ne, nije to bilo obično zveckanje. Ako bolje osluhneš, to su se oni nešto prepirali i nelagodno gurkali.
Baš da čujem o čemu to moje stvari pričaju. – pomisli on i potonu u preduboku šutnju. Slušao je onako pozorno kao kad konj stane pa naćuli uši.
Uznemirena je olovka nervozno mrmljala: Moram pisati. Moram pisati…
Gurnuvši je u stranu, gumica je također sebi u bradu mrmljala: Moram brisati. Moram brisati…
Olovka se pobuni: Makni se od mene, ti debela, mekana, savitljiva, prevrtljiva gljivo! Nećeš ti ništa brisati. Ne dam ja brisati ni crtu ni točku koju spustim na stranicu, jer stranice su bilježnice smišljene za me, za moja ravna klizanja, točkice, kvačice, krivulje i ostale sitnice.
Uto se umiješa ravnalo pa će onako grubo, odozgor, kao da je kralj svega što je u torbi: Maknite se obje! Ne remetite moje pravce! Ne želim znati ni za kakvu besmislenu kretnju ni za kakvo besmisleno pomicanje i luda vrludanja po tako lijepoj stranici. Ravna crta, to je prava stvar! Sve ostalo nek’ se ukloni!
Ispred ravnala, kao kakav mali medvjedić, gumica se premještala iz kuta u kut ne obzirući se ni na koju od većih stvari u svojoj blizini. Poput ježa što pod grmom frkće, uporno je gunđala: Moram brisati. Moram brisati…
Ravnalo je popraši po turu pa joj strogo zaprijeti: Slušaj, ti mala! Briši ti s ove stranice; tu ti nije mjesto! Valjaš se po njoj kao ljepljivo tijesto, a iza tebe ne ostaje ništa. Moje ravne crte, pravci i polupravci moraju zauvijek mirno stajati, kao međe koje odvajaju pločnik od ulice, kao pristanišne obale koje jasno i pravilno odvajaju kopno od mora, kao svjetlosne zrake koje najkraćim putem spajaju Sunce s obasjanim licem jednog djeteta na Zemlji. Ja spadam u matematiku, čiji poslovi zauvijek ostaju, a ti brljaš po svim predmetima, važnim i nevažnim i zato nigdje nemaš svoje stalno mjesto.
Nato se među njih progura metalni šestar pa ga, onako dugačkoga, bocnu u leđa govoreći: Što se praviš važan? Tvoja crta nije zanimljiva na tako prostranom papiru. Tvoj posao je uzak i dosadan, ne zahvaća širinu. Ići ravno – to je zbilja glupo i dosadno. Skloni se ustranu pa gledaj kako ću se ja vrtjeti i u kakve ću sve kružnice svoje tragove pretvarati. Nijedna ih ruka ni sprava ne radi tako savršeno kao ja. I od sad pazi; ne remeti moje krugove!
Gumica se ne obazre na te prigovore, nagovore i razgovore. Jednako je dosadno nastavila mrmljati: Moram brisati. Moram brisati…
Konačno se oglasi i kemijska olovka davši svakome od njih po jednu plavu packu da zapamte s kim su se to u torbi našli. Mir vama! – povika ona. Nemojte da vas ja sve odreda premrljam pa me nećete moći ni izbrisati ni precrtati! Vi ne znate ni tko ste ni što činite. Mi smo samo pribor koji služi našem umjetniku, marljivom učeniku, da on po svome uredi cijelu stranicu i za nju dobije crvenu peticu. Za svakog od nas na njegovoj stranici uvijek ima dosta posla i dovoljno mjesta da dokaže svoj trud i umijeće.
Olovka se prva s njome složi jer joj je i iznutra i izvana bila nekako najsličnija. Zaista je tako, sestrice – reče ona. I mene je svojom spretnom rukom nježno držao pa mi tragove u čudesne priče pretvarao.
Bez oklijevanja, i ravnalo se pridruži: Slažem se. Slažem. I ja sam pod njegovim prstima uživao. Gdje me je na stranicu pritisnuo, pod koji sam smjer leđa podmetnuo, tu je moj pravac i ostao.
Šestar, nekako kao da zatupi svoje bodlje, ovaj put se prijateljskim tonom uključi u razgovor: Imaš pravo, brate. I mene je svaki put tako silno zavrtio u krug da mi se od ljepote toga plesa u glavi zamutilo pa o takvom plesu maštam svaki dan.
Ha,ha,ha… Pa ti nemaš glavu, kao ni ja – nasmija se gromko gumica.
Ma, to se samo tako kaže kad si uzbuđen – reče šestar smijući se i sam.
Nato nastade sveopći smijeh u torbi jer nitko od njih nije imao glavu.
Tada će gumica, najmanja od svih: Braćo i sestre, slažem se s vama. I meni je lijepo bilo kad god me je svojim nježnim prstima polagao na stranicu pa brisao sve što je njegova pametna glava pogriješila. Iza moga posla nije ostala samo čista stranica, nego mu se i lice tako sjajno očistilo da se pretvorilo u divan osmijeh zadovoljna čovjeka. Zaista mu svi mi trebamo.
U sveopćem veselju progura se obična olovka pa će na glas svima: Tiho sada, braćo i sestre! Evo, došlo je vrijeme da zapišem njegovu najnoviju rečenicu, koja glasi: ‘Tako se završila naša nesloga’.
Ravnalo reče: Podcrtavam!
Šestar reče: Zaokružujem!
Kemijska olovka reče: Izvrsno! Ja tu stavljam kvačicu.
A gumica slegnu ramenima pa će sramežljivo: Ja tu nemam što brisati. Ali ostajem s vama do sljedeće prilike kad na me dođe red.
Učenik nije ni opazio da je već stigao u školu, da je već počeo sat, da pod satom ništa ne sluša niti radi, sve dok ga učiteljica ne upita:
Ej, gdje si ti? Na kraju svemira? A?
Ne, nego u torbi – da skrati, zbunjeno će on. Na to se cijeli razred zajedno s učiteljicom od srca nasmija, a ona ga pogladi po glavi pa ga pred svima zaštiti: Dobro, dobro. Nisi ništa pogriješio. Svaki ozbiljan čovjek, ako želi išta vrijedno postići, treba biti sabran. Ali, znaš, sad smo ovdje na satu, a ne u mašti.
Učenik nije znao je li se više toga trena zasramio ili raznježio. Samo je prstima milovao olovke, pa gumicu, pa ravnalo, pa šestar pa ih tako poredao okolo bilježnice da započne njegov radni sat.
Pričalo se dugo da je toga dana dobio peticu tako veliku da je jedva stala u dnevnik. A njezin sjaj je obasjao nekim posebnim svjetlom ne samo učiteljičine haljine nego i njezino oduševljeno lice.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Ilustracije: Smiljana Čoh
