Jednog kišnog petka, rano ujutro, desetogodišnja Rahela se probudila i polagano dovukla do dnevne sobe. Bila je još uvijek jako umorna od sinoćnjih događaja, toliko je žudjela da ih nekome ispriča, jer se osjećala tako predivno, a opet tako… ma, bilo ju je i strah i …ma, neopisiv vam je to osjećaj.
Ušavši u sobi, primijetila je majku koja je stajala pokraj prozora i slušala kišne kapi koje su plešući udarale prozor. Majka je mislila na tatu, koji je bio na putu i brinula se da sretno stigne kući. Rahela pomisli da je jako sretna što se njeni roditelji toliko vole.
Otkad pamti, u njihovoj kući se samo orio smijeh. Mama i tata su s puno ljubavi brinuli o njoj i svi su uživali u druženju jedni s drugima. Njihov mali dom je bio njihovo malo utočište od svakodnevnice, njihova oaza.
Jutarnja kavica s mamom
“Hvaljen Isus i Marija“ – pozdravila ju je njena mama jutarnjim pozdravom, koji mama nosi još iz svog kraja, svog djetinjstva. „Kako si spavala, je li bilo hladno? Ovo prevrtljivo vrijeme, noga me nešto steže, bit će kiše.“
„Uvijeke hvaljeni! Divno sam spavala, mama. Samo, znaš, usnula sam jedan divan san.“ – reče Rahela.
Izgleda da je mamu zainteresirala, te joj mama reče: „Idem ja nama skuhati jednu dobru kavu pa ćemo sjesti u miru i onda ćeš mi sve ispričati.“
Mama je otišla u kuhinju, iz koje je se za par minuta proširio miris divne crne kave koju je mama nosila na pladnju za sebe i Rahelu. Naravno, Rahela je pila bijelu kavu, samo je to bio njihov jutarnji ritual nakon jutarnje molitve. Jedno žensko „kafenisanje“.
Zajedno su se pomolile, zamolile Nebeskog Oca da se tata što prije vrati kući te su sjele i polako počele piti kavicu.
„Mama, znaš, noćas mi se dogodilo nešto neobjašnjivo, nešto što mi se nikada prije nije dogodilo i baš je bilo čudno. Cijeli moj svijet se preokrenuo, načas sam pomislila da sam poludjela, a zatim da sam stvarno luda.“
„Draga moja princezo, zasigurno postoji dobar razlog zašto si pomislila baš to? No, pričaj mi, obećavam ti da te više neću prekidati.“
Rahela i anđeo susreli su se nakon strašnog sna
Rahela je nastavila: „Noćas, nakon jednog strašnog sna, probudila sam se u suzama te osjetila da je netko u sobi. Prvo sam pomislila da si to ti, no po obrisu siluete nisam tebe prepoznala. Nisam se nimalo bojala, osjetila sam takav mir, bila sam neobjašnjivo spokojna.
Silueta mi je napokon postala vidljivija i ja sam vidjela da je to jedan čovjek, jako visok, prodornog i nevjerojatno blagog pogleda.
Nasmiješio mi se, i dok mi je govorio, shvatila sam da mi ne govori riječima. Usne mu se uopće nisu micale, mamice, kao da mi je govorio srcem. I, nećeš vjerovati, ja sam ga posve razumjela.“
„I što je bilo dalje?“ – upita ju mama.
„Stavio je prst na usta, želio je da mu vjerujem i da budem tiha te mi je pružio ruku. Ja sam ju uzela te sam se odjednom našla u Krnjinu, mama.“
Krnjin
Krnjin je bio mamin rodni kraj. Rahelina mama je ondje provela jedan dio svoga djetinjstva koji i dan danas zna zorno prepričavati svojoj kćeri. Rahela zna da njena mama pati i da želi biti dolje, koračati livadama svoga djetinjstva, osjetiti ples vjetra koji ti miluje lice i uživati u pogledu na Zavelim.
Mama joj je znala pričati bajke o vilama, o kojima joj je pričala njena baka, o tajnovitim skrovištima na kojima su se kao djeca igrali, skrivali se jedni od drugih i bili tako slobodni, nesputani. Mogli su trčati poljima slobodno, na jednoj uzvisini promatrati nebo i oblake koji putuju nebom.
Slušati priču vjetra, kao da nosi iz dalekih krajeva neispričane priče, pune ljubavi i mira.
Taj divni Krnjin, tako divlji, a opet tako miran, spokojan; pogled na njega opušta i smiruje.
No, isto tako je njena mama znala da je njeno mjesto kraj njenog supruga, Rahelinog oca, i gdje god ona željela biti, njezin je dom najprije ondje gdje se on nalazi.
„Otkud sad u Krnjinu, dušo?“ – upita ju mama.
„Pa, ne znam. Uglavnom, sjećaš li se kako si mi pričala kada si bila malena, da si voljela stajati na jednoj uzvisini i gledala si šumu, slušala glas vjetra…“ – reče Rahela.
„Da, i ?“ – mama je bila nestrpljiva.
„Anđeo me tada poveo, ne znam ni sama objasniti kako me odveo u mjesto gdje si odrasla.
Poveo me baš na tu uzvisinu i pogledao me. Htio je da i ja osjetim mirnoću ljepote tvoga rodnoga kraja.
Zavelim je uistinu neispričana priča. Iako zora još nije ni bila svanula, čuli smo šaputanje vjetra dok se poigrava grančicama drveća.
Pjev ptica
Odjednom, kao u snu, ptice počeše pjevati. Ali, kao da sam ih razumjela. Mama, one su pjevale o Stvoritelju, Njegovoj ljepoti i ljubavi prema svemu stvorenomu.
Oh, mama, kada bismo svi bar na trenutak zastali i slušali što ptice govore. Katkad mi se čini da su ptice nekada bliže Bogu, nego mi ljudi, nego ja, mama.
A zamisli, stvoreni smo na Njegovu sliku i priliku“ – u jednom dahu ispriča djevojčica svojoj mami.
„Dijete moje, ne prekidaj sada, nastavi“ – uzvrati joj mama.
Anđeo priča o Stvoritelju
Rahela mirnijim glasom polagano nastavi prepričavati mami sve što joj se dogodilo:
„Anđeo mi je tada ispričao kako je Stvoritelj stvorio svu ovu ljepotu, kojoj se tako divimo. Kako ga malene ptičice svako jutro pozdravljaju svojom molitvom, slave ga i razgovaraju s Njim. Znaš, vjetar Mu se isto javi katkada i upita ga za savjet.
Tada sam ga ja, mama, upitala tko je on i zašto je tako dobar prema meni. Spasio me onoga strašnoga sna, ma ne želim ga se ni sjetiti, i doveo me na ovako divno mjesto.
Rekla sam mu da mi je lijepo s njim i da se osjećam tako spokojno i mirno, ne bojim se iako pričam s nepoznatim čovjekom, a tate i mame nema u blizini.“.
Rahela pogleda mamu, koja je taj čas zaplakala. Upita ju: „Mama, zašto plačeš?“
„Ma, sjetila sam se sličnog događaja koji se meni dogodio kada sam bila malena, ali to je priča za sebe. Nastavi, molim te.“
Tada Rahela ispriča što joj je taj čovjek rekao: “Rahela, ja sam tvoj Anđeo čuvar. Znaš, malena, Bog te toliko ljubi, da osim što On pazi na tebe, imaš i mene, svoga Anđela. Ja dolazim, kao i svi Anđeli iz Nebeske vojske čuvara i tu smo po glavnoj zapovijedi Boga Oca.
Bog vas ljude toliko ljubi, stvarno niste toga svjesni nikada. Njegov božanski blagi pogled uvijek je na vama.“
„Zar sam ja tako važna?“ – upitala sam važno svoga čuvara.
Ti si nešto najdragocjenije, rekao je anđeo
Anđeo čuvar je nastavio: „Jesi, Rahela, vrijedna si. Ti si Bogu nešto najdragocjenije, a kao i svako ljudsko biće, bitna si za ljudsku povijest i za sve ljude oko sebe.
Evo, pogledaj svoje roditelje, njihov život bez tebe ne bi bio tako poseban, bez takve posebne osobe kao što si ti. Ti si Božji dar svojim roditeljima, tvoje ime je upisano u Knjigu živih kod stvaranja svijeta. A ja, ja te čuvam i pazim te, uvijek sam tu.
Tužan sam kada ne razgovaraš s Bogom, ne slušaš roditelje i ne poštuješ starije. No, vidim tvoje dobro srce, koje se uvijek kao i svako ljudsko biće bori sa svojim dobrim i lošim stranama i znam da ćeš se potruditi gledati u svoju dobru stranu u kojoj vlada ljubav i razumijevanje.“
„Znači, Anđele, ti si svaku večer uz mene i čuješ me kada ti pričam Anđele, čuvaru mili?“ – upita Rahela.
„Da, čujem te, ali čuje te i Nebeski Otac, koji je jako sretan kada mu se javiš, upitaš ga za savjet i zahvališ mu za sunčan dan. Sve što On čini, čini za tvoje dobro i sreću, ne zaboravi to nikada.“ – reče Rahelin Anđeo.
Tada Rahela reče: „Anđele, hvala Ti, hvala na ovome divnom putovanju i hvala Ti što si mi pričao o Njemu. Pozdravi mi Boga, kaži mu da Ga volim i da mi je žao, znat će On već zašto.
Obećaj mi, Anđele, da ćeš uvijek biti tu kraj mene, da me nikada nećeš ostaviti.“
„Rahela, neću te nikada ostaviti, to sam obećao Bogu.“ – uzvrati Anđeo.
Susret koji nikada neće zaboraviti
Rahela reče: „I tada me je Anđeo blagoslovio znakom križa te sam se našla u svom krevetu. Moram priznati, bojala sam se, ali se sada čudesno osjećam. I moram ti reći da se i ti moraš javiti svom Anđelu čuvaru, rekao mi je Anđeo da odrasli često zaboravljaju to uraditi. Tvoj Anđeo sigurno jedva čeka tvoj pozdrav.“
“Oh, pametno moje, obećavam. Mislim, ako sam velika, da više ne moram pričati sa svojim Anđelom čuvarom, ali stvarno mi nedostaje dijete u meni” – reče mama.
I tako je naša Rahela imala susret koji nikada neće zaboraviti, kao ni svoga Anđela, s kojim svaku večer razgovara i zna da ju čuva.
Ta, ipak je ona Nekome jako, jako važna.
Ljiljana Ćosić – Žena vrsna
Ilustrirala: Smiljana Čoh
