„Kaže im Pilat: ‘Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?’ Oni će: ‘Neka se razapne.’ A on upita: ‘A što je zla učinio?’ Vikahu još jače: ‘Neka se razapne!’“
(Usp. Mt 27,22-23)
Za svakog čovjeka ponaosob nema važnijeg životnog pitanja od ovog Pilatovog: „Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?“ (Usp. Mt 27,22).
Krist u našem životu treba imati mjesto koje mu pripada – mjesto Spasitelja
Psalam 130 jasno nam kazuje: „Ako se, Jahve, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?“. Probudimo se iz duboka sna! Zlo nas stalno pokušava uvjeriti da ne možemo bolje, da nismo dostojni… No Isusovom žrtvom više uopće nije u pitanju koliko i kakvih grijeha smo učinili u životu, čak niti ako smo okrvavili ruke. Pitanje je duboko osobno, iz samog središta čovjekova bića: prihvaćam li Isusa Krista za Spasitelja i Otkupitelja?
Kriv sam za mnoge grijehe, ali svi mogu biti oprani Njegovom žrtvom ako se ovaj tren pokajem i prihvatim je. Samo jedan jedini grijeh jest neperiv: ako prezrem Ljubav i Predragocjenu žrtvu za mene. Ako odbijem tu nevjerojatnu Božju ponudu nezaslužene milosti umjesto zaslužene kazne (možda s kukavičjom izlikom lažne skromnosti da nisam dostojan), kriv sam za neoprostiv grijeh nevjere i nezahvalnosti.
Svakodnevno trebamo obnavljati svoju vjeru i vraćati svoj pogled na Njega
Najteže mi je sa samim sobom i svojim nepovjerenjima, svojim taštinama, škrtostima, neumjerenim željama i neurednim težnjama, oholostima, ogovaranjima, nestalnostima i mnogim drugim slabostima karaktera. Na kraju dana, ako iskreno ispitam svoju grijehom pretovarenu savjest, shvatit ću da nisam zapravo živio danas. Ali mogu učiniti zaokret. Sada više ne mora biti tako. Učinit ću to sada i zagrliti Isusa. Prihvatit ću sada ovu stvarno Dobru vijest i čvrsto prigrliti spas bez kalkuliranja. Možda mi se druga prilika neće ukazati.
Potrebno je doista svakodnevno obraćenje, promjena smjera, okretanje Onome koji nas upućuje k životu, a odvaja od propasti. Odmah, sada, može biti drukčije i bolje – samo da glas koji se spušta lepršavo s nebeskih visina malo ljubaznije primim na ispružen dlan. Jedini je izlaz iz krutih okova odvojenosti od Stvoritelja – shvatiti da je svaki od nas blagi dodir Vječnosti minuciozno stvoren u čežnji Božjeg srca za čovjekom.
Krist nam daje Duha Svetoga da bismo mogli ostati jedne misli i jednog srca s Bogom
Isus je obećao: tko vjeruje u Njega „…činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti
jer ja odlazim Ocu.“ (Usp. Iv 14,12). Novozavjetna Djela apostolska zgusnuto opisuju dramatične događaje: širenje kršćanstva, nastajanje prvih zajednica po svemu, tada poznatom, svijetu, napete društvene, političke i religijske prilike te krvava nastojanja raznih moćnika da zapriječe Isusov Put. U takvim okolnostima apostoli na Pedesetnicu dobivaju silu Duha Svetoga:
„Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima (razglašujući veličanstvena djela Božja, nap. aut.), kako im već Duh davaše zboriti.“ (Usp. Dj 2,4).
Eto porođenja Crkve i proročkog navještaja da će se kroz tu Crkvu cijelim svijetom pronositi Ime nad svakim imenom do kraja vremena. Nakon toga apostoli doista čine čudesa kakva je i Isus činio (ozdravljanje bolesnih, oživljavanje mrtvih…). Dok čitam ove stanice knjige nad knjigama, prolaze me trnci. Jer što je to s većinom nas u proteklih 2000 godina da smo uljuljkani u religiozne obrede, a da nemamo doista obećanu snagu Duha? Gdje smo to u kratkom spoju, gdje ne postojimo, zašto nemamo snage niti životne radosti u sebi? Otvorimo se i čvrstim pouzdanjem dopustimo Duhu stvaranja da nas, poput apostola, protrese od glave do pete!
Duh Sveti nadahnjuje nas da život oblikujemo po Božjem, ne po svome
Svaki čovjek ima neki svoj životni plan. Ako ga ne realizira, postaje frustriran, nezadovoljan, nesretan. Njih pokušava rješavati na milijun načina. Svatko od nas, ako će iskreno, vrlo dobro poznaje svoje krive karte i krije ih od drugih „kao zmija noge“ ne bi li se prikazao boljim no što jest. Dobro poznajemo ovaj svijet kao pozornicu na kojoj nosimo maske na licu, a doma se utapamo u samosažaljenju. S time osvajamo glavni dobitak – besplatnu ulaznicu za depresiju.
Da bih prekinuo taj ubojiti slijed – misli / riječi / djela – što me odguruju od života i uvlače u negativu koja je tek predvorje smrti, pomislim na dan pred sobom. Zahvalim životu kakav on jest, svemu unatoč. Jer i ako nema prijatelja, zdravlja, novca, ljubljen sam osmijehom djeteta u prolazu, zagrljajem sunca, toplim dodirom kiše, leptirima… I svako biće koje primijetim neprocjenjiv je dar jer to znači da još vidim, hodam, dišem… U slabom tijelu, ali slobodan u duhu Stvoritelja! Treba zastati i osluhnnuti. Netko u blizini razumije otkucaje umornog srca. Stoji uza me, preplavljuje moje suho korito Tijekom koji ne prestaje.
Krist nudi život u obilju, a mi pristajemo na drugorazredne ciljeve i užitke
Loš sam glumac u teatru života. Prodat ću dušu vragu da ostvarim vlastite ciljeve, samo ću to drukčije nazvati i opravdati višim razlozima. Sveti Pavao bi rekao: „Jadan li sam ja čovjek!“. Sve što ne valja činim i umirem u grijehu, sve osim onoga što bih trebao činiti – povjerovati Stvoritelju da nas je On stvorio zaista sa svrhom i ciljem kolosalnijim od onoga što doživljavam tijelom: da se rađamo, rastemo, školujemo, radimo, imamo djecu, starimo i umiremo. On mi nudi vječno spasenje, a ja često imam dijametralno suprotne svakodnevne ljudske prolazne težnje za malo više novca, malo više zdravlja, ustupaka, putovanja, sitnih zadovoljstava… Želja nikad dosta, čim se naviknem na malo bolje, umah me, kao pravog ovisnika, zatrese apstinencijska kriza za novim uzbuđenjem. I tako bez konca…
Čeznem shvatiti da je svaki od nas blagi dodir Vječnosti minuciozno stvoren u ljubavi Božjeg srca za čovjekom!
„Bog je u najdubljoj nutrini svakog stvorenja pa i u nama. Da bismo ga našli, ne treba trčati naokolo, čak niti izlaziti iz samog sebe. Dovoljno je – naći samoga sebe. Sići nam je u svoj vlastiti ja i pronaći svoj pravi identitet, a to je Bog.“
Ernesto Cardenal
Krist je Riječ tijelom postala – osluhni tu Riječ i živi po njoj
Noćna tišina i muk imaju veličanstveni čar. Utišavaju čovjekov nemir pa molitva, koja jest razgovor s Bogom, postaje čudesnija. Nisu potrebne velike riječi. Isus je tu i ja sam tu. I to je dovoljno. Ali najveći je plod ovog razgovora svakonoćno usmjeravanje kormila broda života. Gdje Ti želiš da krenem, Gospodine?
Odgovor je uvijek isti: osluškivati Riječ. Svakog jutra iznova prihvaćati Njegov, a ne moj plan. Zaploviti k Njemu. Tada nam više ne treba nikakvih savjeta takozvanih mudraca jer Mudrost već prebiva u nama po stvaranju i milosti Stvoritelja. Samo je treba osluhnuti ostavljajući zaglušujuću buku svijeta po strani. Krenut ću sada, odmah, jer su prošli svi rokovi. Možda je malo vremena ostalo. Iskreno želim postati istinit i strpljiv zagovornik Dobra u poludjelom vidljivom svijetu. Krećem odmah. Sve će biti dobro.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Myriam Zilles – Pixabay
