U želji da uvjerimo ljude kako je naš stav o određenim temama ispravan, mogli bismo ih nenamjerno navesti na pomisao da je jednostavno voditi duhovan život. Prečesto „napuhujemo“ stvari prevelikim ili pogrešnim očekivanjima što može naštetiti ljudima kojima zapravo želimo pomoći. Umjesto da budemo iskreni kada govorimo o stvarnim borbama našeg poziva, ponekad to odbacimo, zanemarimo ili se pravimo da ne postoje, a sve da bismo uvjerili ostale kako su određene odluke ispravne, dobre i/ili važnije od ostalih. U stvarnosti, dobra odluka govori sama za sebe, no to ne znači da je put ka svetosti lagan. Jedno od područja o kojem se ne govori potpuno otvoreno i iskreno jest o borbama usamljenosti s kojima se suočavaju majke – kućanice.
Propast zajednica modernoga društva
I sama sam kućanica, a mnoge su moje prijateljice također odlučile ostati kod kuće. Sve smo primijetile kako u našoj želji da uvjerimo ostale u ispravnost i vrijednost našeg odabira da budemo kućanice svakodnevnicu prikazujemo u nerealnom svjetlu. Pravimo se da se stalno smijemo našoj djeci u sreći i zahvalnosti Bogu što nam je dao da peremo posuđe, odjeću i metemo pod po stoti put dnevno. Umjesto toga, mnogo nas si mumlja u bradu dok pospremamo nered po kući. Sve mi imamo još prostora za napredak! Što je još važnije, ignoriramo činjenicu da je većina kućanica usamljena. Da, usamljena.
Moderno nas je društvo dovelo do radikalne propasti zajedništva. Zahvatio nas je grubi individualizam i ideja kako sve možemo sami, običaj okupljanja u zajednici se gotovo raspao. Ovo vrijedi i za samu Crkvu kao i za moderno zapadnjačko društvo. Danas je većina majki kućanica usamljena, izolirane jedna od druge. Iako postoje neka nastojanja unutar župnih zajednica da okupe majke, ipak su to tek prvi koraci u kojima treba osvijestiti borbe s kojima se suočavaju mnoge dobre katoličke majke.
Odabrati poziv kućanice svojevrsna je žrtva
Katoličke majke koje su odlučile ostati kod kuće sa svojom djecom odabrale su žrtvovati svoje karijere ili napredovanje u obrazovanju da bi pomogle svojoj djeci na putu ka svetosti. Često se zaboravlja da se mnoge žene udaju u svojim kasnim 20-ima ili 30-ima te su već imale karijere ili potpuno drugačiji način života prije nego što su odlučile ostati kući. Čak i nakon takvog odabira, mnogim ženama i dalje nedostaje karijera te se s vremena na vrijeme zbog toga osjećaju zakinuto dok se u potpunosti ne prepuste kućanskom životu. To se dogodilo i meni.
Svjesno odustati od karijere donosi svoje borbe
Po prirodi sam vrlo zainteresirana za intelektualan rad i iako sam donijela ispravnu odluku ostati kod kuće sa svojom kćeri, događaju mi se trenuci kada se borim sa spoznajom da više nisam u aktivnom radnom odnosu. Kada iskrsnu poslovi koji me zanimaju, pa čak i na pola radnog vremena, moram sama sebi reći „ne“ jer nije pravo vrijeme za to. Ne žalim zbog svoje odluke niti bih ju mijenjala, ali ipak se ponekad osjećam loše. Žrtva boli. Na takav način rastemo u ljubavi i svetosti. Priznajući ovu činjenicu, ne oduzimam ljepotu blagoslova svoje odluke već samo iznosim stvarnost kakva jest. Ako se pretvaramo da je sve krasno u svijetu majke kućanice, riskiramo mogućnost da obeshrabrimo ili dovedemo u očaj ostale žene.
Potrebno je iskreno sagledati realnost
Mnoge žene pogrešno misle kako bi se zbog osjećaja borbe sa svojom odlukom trebale osjećati posramljeno ili da ne vole dovoljno svoju djecu ili supruga. Ako žena zbog svog poziva ne osjeća radost svakoga dana kad je kod kuće, mogla bi se zapitati radi li nešto pogrešno jer su je sve ostale žene uvjerile u svakodnevnu neizmjernu sreću. Vrlo je važno biti iskren drugima i o blagoslovima, ali i o borbama koje proizlaze iz ovakvog poziva. Sentimentalnost ili površnost nas neće daleko dovesti te će samo pridonijeti lošoj poruci ostalim ženama o stvarnosti ostanka kod kuće. Neke se žene lakše prilagode od ostalih i ne smijemo se sramiti ako imamo poteškoća. One su nam prigoda da naše povjerenje i ljubav u Boga još više raste. Put do svetosti je ispunjen nedaćama, kao i „ugodnim osjećajima“. Ako smo praktični i iskreni o ovom putu, to će nam pomoći otkloniti očaj.
Izoliranost
Najveća borba s kojom se suočavam i ja i moje prijateljice koje su također kućanice jest izoliranost. Ona vodi u usamljenost. Ako ne odem redovito na sv. Misu svaki dan, vrlo je moguće da ću cijeli taj tjedan kod kuće provesti ne razgovarajući ni s jednom drugom odraslom osobom osim sa svojim suprugom kada dođe kasno navečer kući. Čak i kod odlaska u crkvu osjeća se određena izoliranost jer većina ljudi brzo ode zbog drugih obaveza te ostaje vrlo mala skupina mladih ljudi u kojoj ne mogu aktivno sudjelovati. To je još jedan aspekt današnje kulture užurbanosti. Hvala Bogu što moju dušu redovito hrani tijelo, krv i božanstvo Isusa Krista koje mi uvelike pomaže s problemom izoliranosti.
Društveni mediji ne donose ispunjenje
Mnoge majke kućanice pokušavaju ispuniti prazninu društvenim medijima, no to je također površna utjeha jer pruža tek iluziju povezanosti bez istinskog zajedništva. Nakon određenog vremena postane zamarajuće i iscrpljujuće jer shvaćamo da je to tek loša kopija istinskog prijateljstva koje se rađa uslijed zajedničkog iskustva i istih svetih ciljeva. Duboka prijateljstva utemeljena u vječnosti je ono što može popuniti prazninu. Ne smijemo se pomiriti s izolacijom koja nam je nametnuta kulturom ovisnom o individualizmu i užurbanosti. Niti se možemo pomiriti s društvenim okupljanjima kojima je svrha samo na trenutak ukloniti usamljenost, ali nam ne pružaju zadovoljstvo.
Rješenje usamljenosti su duhovna prijateljstva
Rješenje je da poduzmemo zajednički napor da bismo pronašli duboka duhovna prijateljstva s našim sestrama u Kristu tijekom života. Naša braća u Kristu također mogu postati odlični duhovni prijatelji sve dok je prijateljstvo čisto pred Bogom i suprugom. Iako su ovakva prijateljstva također dar, neprijatelj ih puno lakše razori, stoga moramo uvijek biti na oprezu, čak i u onome što je dobro i sveto. Što se tiče majki kućanica, ali i svih žena, baš kao što muškarci trebaju društvo, trebamo ga i mi. Kako to ostvariti?
Molite za sveto prijateljstvo
Prvi je korak molitva. Godinama sam molila Boga da mi providi duboko duhovno prijateljstvo. Prijateljstvo je ogroman dar i ono je jedno od mnogih radosti u ovome životu. Nama su potrebni prijatelji da nam pomognu rasti u svetosti. Prijatelji s kojima možemo biti otvoreni i iskreni o radostima i patnjama svakodnevnice. Oni koji mogu vidjeti naše slabosti, ali si ne dopuštaju osuđivati nas ili ih te slabosti ne odbijaju od nas, a možda su često drugačije od njihovih vlastitih. Što prije shvatimo da je svatko slab, posebno mi sami, to smo otvoreniji prijateljima koje nam Bog pošalje na put.
Pravo prijateljstvo nije odnos koji traje samo za dobrih dana. Ono treba izdržati iskušenja vremena, uključujući i oluje. Vjerujem da je većina nas iskusila prijateljstva „u dobru“ koja zapravo nisu ništa više od poznanstava. Ono što tražimo i trebamo jesu prijateljstva koja su istinski zainteresirana i predana za rast u svetosti i zajednički hod prema Raju.
Kvaliteta ili kvantiteta
Grupe s majkama su odličan način kako jednom tjednom ili mjesečno spojiti žene za druženje. Kada sam tek postala majkom, ženska grupa za proučavanje Biblije u mojoj župi mi je jako mnogo pomogla tih prvih nekoliko godina. Ako prisustvujemo ovim grupama kad god je moguće doista može pomoći majkama kućanicama koje osjećaju izoliranost, posebno dok su djeca mala. Ovo, međutim, nije jedino rješenje.
Što ako je krug prijatelja širok?
Odlazak na sastanak s većom grupom ljudi je teško za introvertirane osobe poput mene. Član sam nekoliko odbora u svojoj župi, ali iskreno, na kraju sastanaka osjećam se iscrpljeno. Služim i pomažem koliko god mi moje obaveze dopuštaju, ali zaista zna biti vrlo zamarajuće. To je još jedna moja žrtva! Budući su većina mojih bliskih prijatelja također introverti i oni se jednako osjećaju. Bez obzira je li osoba introvert ili ekstrovert ili oboje, ako imate veliki broj prijatelja ili poznanika to nije jednako autentičnom i dubokom prijateljstvu. Zapravo, može se dogoditi upravo suprotno.
Pronađimo prijatelja za duhovan susret
Ako imate mnogo prijatelja često su takva prijateljstva uspostavljena zbog zajedničkog okruženja prije nego zbog želje za rastom u svetosti. Ova prijateljstva služe svojoj svrsi, ali nas često ne ispunjavaju. Kada prisustvujemo takvim događajima, trebali bismo potražiti jednu ili dvije žene s kojima se možemo povezati na dubljoj razini nego s ostalima. Ovo ne znači da ostale žene nisu vrijedne našeg prijateljstva već je to jedan način kako se naša Bogom dana individualnost odražava boljim povezivanjem s određenim ljudima.
Neopravdani osjećaj krivnje
Katolici su poznati po osjećaju krivnje. Ovo nije jedna od takvih situacija, radije bismo trebali biti zahvalni Bogu za kvalitetne prijatelje koje nam je dao dok istovremeno učimo kako voljeti svu braću i sestre u Kristu. Sjetite se, sv. Ivan je imao najdublju vezu s našim Gospodinom.
Vjerovati Božjem pozivu kakav god on bio
Ovaj članak na ni jedan način ne želi omalovažiti žene koje su odlučile raditi izvan svoga doma. Budući sam ja majka kod kuće otkad sam se udala, ne bih mogla pisati o zaposlenoj majci, niti kritizirati odabir onih koje su tako odlučile iz mnogobrojnih razloga. Možda bismo imali različiti pogled na ovu temu, ali ne smijemo se omalovažavati. Sve mi nastojimo voditi naše obitelji prema Raju i tome da postanu sveci. Moramo se osloniti na Božju volju za svaki od naših života i vjerovati Njegovom planu. Moja je želja bila iznijeti pred vas problem usamljenosti s kojim se mnoge majke kućanice suočavaju, pa čak i u vremenima brze komunikacije. Smatram da je rješenje pronaći sestre koje nam doista mogu pomoći na našem putu prema Raju i zahvaliti Bogu na iskrenom, svetom prijateljstvu. Neka nas Bog svaku blagoslovi svetim prijateljima!
Constancet Hull – Catholic Exchange
Prevela i prilagodila: LR
Foto: rawpixel – Unsplash
